Programirani kolaps
Zanimljivo je kako genetika često ostavlja tragove u našem tijelu ili našem ponašanju a da uopće nismo ni svjesni odakle i zašto nam neke stvari ili nekakvi postupci budu takvi kakvi jesu – sasvim normalni, obični i podrazumijevajući, a da uopće o njima dublje niti ne razmišljamo. Dežurni nam naučnici ponude nekakvo manje ili više svrsishodno objašnjenje i to je to! Ako?
Nedavno je netko pisao o tome kako proizvođači aparature i svekolike tehnologije u svoje proizvode ugrađuju tzv. programirani kolaps tako da nakon nekog vremena ili prijeđenog broja kilometara proizvod jednostavno otkaže poslušnost, pokvari se i pri tome ili morate mijenjati relativno skupi dio koji je riknuo ili kupiti novi proizvod jer zamjenski dio košta skoro kao novi proizvod. I sam sam tome često svjedočio – nedavno mi je u samo dva dana razlike pregorjela najprije lijeva, a onda i desna žarulja na automobili, naravno morao bih biti sretan zbog toga jer se to desilo točno nakon prijeđenih 90.000 kilometara. Zašto sretan? Jednostavno, jer kod nekih vozila to se dešava i ranije, ali opet ima i onih kod kojih se to dešava i puno kasnije (znate onu "kol'ko para tol'ko i muzike"). Baš me zanima što bi se desilo s novim vozilom kad s njim ne biste išli na redovite servise? Bi li za neizbježne kvarove bili krivi vi ili proizvođač. S druge pak strane u konobi imam obodinov hladnjak star najmanje 35 godina koji još radi! Dakle netko tu nekog... to je očito! Konzumerizam, kažu, povećava potrošnju i blagostanje svih i istovremeno uništava (ili je već i bespovratno i katastrofično uništio) zemaljske resurse! Sami smo si odrezali granu na kojoj sjedimo, ali ćemo bar pasti na meku podlogu od memorijske pjene ili se utopiti u vodi u kojoj nema kamenca! No nisam htio o strojevima, htio sam o ljudima!
Gdje mi je nestala nit? Da, da sjetio sam se! Naime – ti industrijski genijalci koji su smislili taj koncept programiranog kolapsa ustvari su pratili i kopirali ljudsku genetiku. Ljudi također podliježu konceptu programiranog kolapsa: nakon određenih broja godina i prijeđenog broja kilometara (odstupanja dopuštena opet sukladno onom "kol'ko para...") dijelovi počnu otkazivati – gdje bismo dospjeli da nas je netko stvorio vječnim poput obodinovih hladnjaka iz prvih serija proizvodnje. Postali bismo vječni, a naša glupost neizmjerna! Doduše, glupost nam je neizmjerna već i sad...
Život je po jednoj jednostavnoj definiciji zarazna i smrtonosna bolest koja se prenosi spolnim putem! Dakle, sve dok nas jebedu – život se nastavlja dalje! Genetika je samo uvijek nova preslika jednih te istih koncepata! Genetika je strašno konzervativna, ne trpi promjene i ne povlađuje većini!
Upravo tako, dok kulminira ovaj vrhunski tjedan predizbornih svršavanja, gledam i čitam kako kandidati s beskrajnih lista obilaze svoje terene i mjesta na kojima nisu bili ili nikad ili najmanje davno nekad negdje prije četiri godine. Žurno se zapišavaju zadnje seoske bandere, miljokazi i znakovi pored puta ne bi li se protivnicima dalo na znanje čiji je koji teritorij! Nije važno što i o čemu pričaš, bitno je samo da žestokim smradom amonijaka iz mokraće budeš prisutan svugdje i zauvijek ili bar još par dana!
Jeste li razmišljali kad o tome kako muškarci uvijek vole više pišati negdje vani, onako sastrane, iza nekog skrivenog ćoška, iza oku nedostupnog zakutka kuće, iza nekog drveta, iza garaže ili automobila na parkingu u gradu ili iza staje ili kokošinjca na selu... e to vam je ta genetika o kojoj sam pričao na početku. Obilježavanje terena. Ili markiranje!
No ne padajte na te fore tuđeg zapišavanja terena koji je u stvari vaše leno... jer i obično pišanje može postati sranje, kad se piša uz vjetar, da parafraziramo Confuciusa ili po nekima Zedonga, a ovdje je kod nas tako puno onih koji pišaju uz vjetar i programirano će kolabirati već u ponedjeljak.
Buraz s burze
