Zeko, Zriko i S**nje
Čitam jučer u novinama kako jedan djelatnik ZET-a opravdava štrajk svojih kolega zagrebačkih vozača tramvaja, veleći kako im već mjesecima plaća redovito kasni 5 dana... sad nastranu to što kad nešto redovito kasni, onda više ne kasni već postaje redovito, ali umah sam najprije totalno popizdio na tipa... onako baš zapravo... skoro da sam mu mogao grčak... onako k'o Kerum... pa... ni curičci se više ne uzbuđuju kad im kasni samo pet dana... on će meni o pet dana... meni koji nisam imao redoviti prihod skoro godinu dana... a uplatu na račun, onako zbiljsku s brutom i netom još i duže... on će meni...
Onda sam brojao do deset, onako u sebi, da ne misle ljudi oko mene kako sam skrenuo, (jer već odavno novine čitam samo na javnim mjestima, tj. u birtiji: mali makijato, 2deca obične vode i troje birtijskih dnevnih novina još mi je s vremena na vrijeme podnošljiv izdatak)... malo sam razmislio i shvatio kako je čovjek u biti - u pravu!
Da sam prvi put kad mi je plata kasnila pet dana (dobro možda ne baš prvi put, ali drugi ili treći put zasigurno nisam trebao fulati), odlučio dati otkaz ili bar otići na bolovanje k'o uvrijeđena stjuardesa (a mogao sam to tada lako izvesti) i da su isto tako učinili i svi ostali zaposlenici u takvoj situaciji tamo još prije nekih pešest godina kada je sve krenulo, danas bi vjerojatno bili sretniji i naši tadašnji poslodavci, a i mi sami...
Ako te netko jednom namagarči, to je podnošljivo, ako te netko namagarči dva puta, onda se već trebaš zamisliti nad sobom, ali ako te netko namagarči i treći put – onda si stvarno magarac!
Tadašnja prešutna spoznaja hrvatske poslovne zbiljnosti (čitaj: svih onih gazda i gazdurina koji su mislili kako još nisu jamili dovoljno, a koji sad Liniću ili neumoljivoj Čavlovićki pod suknjom plaču nad poreznim dugom), zbiljnosti koja je počela slijediti smrad korupcije, kava, postotaka, vrućih janjaca, hladne prasećine, talova i provizija... smrad koji se počeo intenzivno širiti od same glave vlasti, dovela je do toga da je varanje djelatnika = varanje države = uspjeh i osobna zarada!
Zamračila se velika lova, toliko velika da će je čak i gorespomenuti Linić morati otpisati kao teški uteg koji bi nas inače strmoglavo mogao povući do dna! (A gdje smo ono mi, trenutno?) Najsmješnije je to što ta lova (negdje) i dalje (po)stoji! Ima je – samo je loše raspoređena i vjerojatno na njoj više nije naslikana ova naša sitna zvjerka kunica, već možda krupni bjeloglavi orao ili čak sedmoglavi zmaj!
... e sad... ćaos, bok, bogec, zdravo, zbogom... odoh ja... kriva asocijacija na pravom mjestu: uvijek kad se sjetim zmaja, sjetim se i Georgija! Baš sam se zaletio u taj tok svijesti k'o James Joyce... kužite slijed asocijacija? Ne? Lektira, prijatelji to je lektira, srednjoškolska... Joyce, Uliks, svjetluca li nešto? Lampica? Bar štedna? Komprende? A što? Nije se bilo u školi? Markiralo se? Baš ste taj dan bili bubani? No, no! Dakle ne želim više pojašnjavati zabušantima! E sad moje asocijacije – znate ono Sveti Georgije ubiva aždahu ili u prijevodu Sveti Juraj ubija zmaja? Eto odatle dođoše, najprije zmaj pa za njim i moj Georgije!
Moj Georgije J. odavno je već pokojni. Pokoj mu duši! Bio mi je profesor na fakultetu, predavao je usmenu sleš narodnu i dječju književnost na prvoj godini. I uvijek se slijedom tog zmajskog asocijativnog niza sjetim njegovih legendarnih predavanja o Ezopu i o predstavi za djecu "Zeko, zriko i janje".
Svakako je zaslužio da vam to sad prepričam! Pogotovo u ovu hladnu predizbornu (po)noć!
Ezop je najpoznatiji po svojim basnama, bio je rob, obični nosač, transporter rekli bismo danas, za gospodara je prenosio robu s mjesta A na mjesto B. Živio je u antičkoj Grčkoj. Ezop je vele bio strašno pametan i mudar čovjek (možda je zato i zaglavio kao rob) koji je svojim pričama, služeći se likovima i osobinama životinja, kroz svoje basne podvrgao ruglu nedostojne vladare i silnike, ismijavao njihovu glupost i pohlepu, lijenost, bahatost i zlobu... (samo još nekoliko razloga da ostane rob!) Priča se kako je bio sitan, zguren i nejak, ali kad bi trebalo krenuti na putovanje trgovačkim karavanama njegovog gospodara, uvijek je žurio i grabio najveći teret s hrpe – obično ogromnu košaru kruha koji se nosio karavandžijama kao hrana za put, pletara je nerijetko bila i duplo veća od njega samog. Drugi bi ga robovi i goniči ismijavali i gledali sa žaljenjem, porugom i podsmijehom... No, kako je putovanje odmicalo, dok su ostalima klecala koljena pod sveudilj jednakim teretom i dok im je bilo sve teže što je putovanje bilo duže, Ezopu je dan za danom teret bivao sve lakši. Svaki je dan drugima štedro dijelio kruh iz svoje košare, da bi pred kraj putovanja nosio skoro praznu košaru.
- I? Što je poanta ove priče? - upitao nas je Georgije.
Šutjeli smo svi, poput pravih nevjernih brucoša, misleći kako je bolje šutjeti nego lupiti glupost! A ni Georgije izgleda nije očekivao da mu netko ulijeće u poantu, te je brzo nastavio:
- Gledajte ovamo – prvo, školska poanta: vjerovali ili ne najbolje vam je u životu najprije se uhvatiti u koštac s najvećim problemima, a onda druga, životna i puno važnija poanta: zapamtite - ne spašava vas od gladi, onaj koji vam daje kruh! On samo sebe rješava tereta!
(Priznajem puno je vode proteklo dok nisam shvatio ovu drugu poantu!)
Drugo Georgijevo legendarno predavanje (naravno bilo ih je još, ali ova su sad baš onako genau) bilo je o dječjoj predstavi "Zeko, Zriko i Janje" koja je nastala na predlošku teksta essekerske legende Branka Mihaljevića (za odlikaše: to je isti onaj samozatajni lik koji je skladao i vječnu pjesmicu Zeko i potočić). Dakle došao je Georgije na predavanje, skinuo karirani sako vidljivo izlizan na ovratniku i laktovima, objesio ga na naslon stolice, najavio temu i počeo:
"Pohlepni Vuk ukrao je iz stada Janje, dovukao ga u bukovu šumu i svezao za jedno stablo. Nije ga htio odmah pojesti jer je Janje bilo premršavo. Vuk legne i zaspi, a iz grmlja izađe Zeko. On prizna Janjetu da se boji kao nikad u životu i da nema ni trunke hrabrosti, ali da će sve poduzeti da ga spasi. Prikrade se do Janjeta, odveže uže kojim je Janje bilo zavezano za debelo stablo bukve i oboje u pobjegnu u velikom strahu. U toj bježaniji pridruži im se i besposleni Zriko te oni svo troje, zajednički počnu tražiti neko odgovarajuće sklonište u kome bi se sakrili ako ih Vuk krene tražiti. Na nesreću, potraže ga upravo u kući Lije, velike i odane Vukove ljubavnice i saveznice.
Prijetvorna ih Lija primi vrlo ljubazno, prepusti im cijelu kuću te ode sa svom svojom djecom na drugo mjesto, svojoj rođakinji u obližnji šumarak. Naravno, to je bila prijevara! Lija je otišla do Vuka i otkrila mu koga ima u svojoj kući. Nasreću, kako to u (dječjim) pričama i biva, troje je prijatelja u međuvremenu pronašlo novog saveznika u lugaru Luki, velikom brkatom liku s puškom koji se obračunao s Vukom, i koji ga je ranjenog predao svojim vjernim psima kudrovima da snjim skončaju. Ne želeći se više rastajati, a ujedno shvativši kako su u lugaru Luki i njegovim kudrovima našli moćne zaštitnike, Zeko, Zriko i Janje, troje velikih prijatelja odluče zauvijek ostati kod lugara Luke…"
- I? O čemu govori ova priča? - upitao nas je uobičajeno Georgije.
Šutke smo ga gledali, znajući već kako niti ne očekuje naše javljanje.
- O državi, reče Georgije, o državi! Zapamtite: Očekivani oblici, nemaju samo očekivane sadržaje! A država, vlast, moć – oni se kriju u svakoj priči!
Bilo je to početkom osamdesetih! Nitko od nas mladaca tada, vjerujem, nije očekivao ovakav njegov odgovor! Upitnici su dugo visjeli u zraku popunjene predavoanice nakon ovog njegovog predavanja! Prepoznajete li vi uzorak sitne čipke?
Buraz s burze
(posvećeno mojim učiteljima)
P.S. Namjerno sam učestao pišući ovako dan za danom, idući ću tjedan vjerojatno biti zgranut nekim izbornim rezultatima, pa mi neće biti do pisanja – pribjeći ću postizbornoj šutnji!
