MEGALOMAN i JA ili Tko na malo gleda – malo i vrijedi!

Sve nam ove poremećene vremenalije pokazuju kao je ovaj naš turizam jako, jako, jako osjetljiva biljčica, k'o mimoza, flance su mu neotporne i na hladnoću i na vrućinu! Male promjene u temperaturi odmah uzrokuju velike promjene u takujinu. Doduše mi ovdje u gradu volimo najviše da to naše sunčeko prži onako lijepo po cili bogovetni dan, da se oni jadnici ne maknu s plaže prije 6-7 sati i da onda nahrupe u grad u butike, restorane, kafiće i slastičarnice... ne moraju se ni mazati ako su izgorjeli na suncu, ne, ne, mi ćemo ih ovdje namazati – mi smo već premazani svim mastima! (Samo brate, nek' se zna, nek' ostane zapisano: ne volimo onaj ol-inkluziv, to svatko normalan ovdje kod nas mrzi iz dna duše!)

Ali ni ti bjelosvjetski putnici nisu više naivci i njih netko podgovorio da stalno traže nešto više: koja glupost – tražiti na odmoru nešto više od odmora! Umarati se! Ali ajde de... i to smo kako-tako apsolvirali. Pionirski smo smišljali nekakvu sportsku popunu, a oni opet hoće više za isto para, počeli smo im otkrivati "unutrašnjost" – a svatko pametan zna da se uvijek najviše čuva meki stomak i da se on poput obiteljskog srebra, ne pokazuje baš svakom, a oni opet nezasitni, još traže!

Bilo je tu i folkloraša, ali oni lagano ispadaju iz igre – jer očito je da su prešareni, ne angažiraju dovoljno naše kadrove, a i povijesno su jako blizu! Potom smo se u zadnje vrijeme dali u razvijanje nekakve sofisticirane, projektne, targetirane, kulturne ponude! A tu se tek maksimalno iscrpljujemo stalno se pitajuć' je li naša turistička kulturna produkcija uopće prilagođena turistima. Znamo li uzeti lovu koja leži na cesti, pardon plaži? Prvo zbog toga što naši gosti velikom većinom uopće ne ulaze u interesnu skupinu onih koje kultura (ma što to kome široko značilo) baš nešto zanima; umjesto da budu kulturisti oni su uvijek isti, nekako više coolturisti – hladni sjevernjaci koje ugrije samo rakija, jeger, kruškovac i beskrajne litre i litre bire.

Drugo, naša kulturna produkcija je preskupa i održava se još jedva i na silu onim našim poznatim jatebi-timeni uslugama ili medijskim kompenzacijskim reketom... gdje bi bila računica da se plaća sve ono što bi se trebalo platiti i svakog onog koji je zaslužio da ga se plati, a koji svoj krvavi posao odradi uz tapšanje po ramenu... i onda sretno i veselo ode na počinak svjestan kako je učinio nešto za javno dobro, još ako se malo poilo i popilo, malo šušnulo, malo štipnulo onako for free (a i drugi dan te na delu puste z miron) – što će ti više od zadovoljenja one poznate šekspirovske maksime iz Mrduše Donje: u se, na se i poda se! Javno dobro uvijek je nekom tajno donosilo dobro!

U svojoj osnovi i svojoj provedbi dakle, kulturna je ponuda potčinjena i namijenjena sebi samoj, tako da ispada kako zabavljamo i zadovoljavamo sami sebe! Samozadovoljavamo se, da ne kažem nešto drugo, što bi Rudanica sigurno bez imalo zadrške nazvala pravim imenom: tj. xxxxxxx xxxxx! (Al' pišem na finom portalu, pa se tako i ponašam:)

Hitno nam je napraviti nešto novo, izaći nam je iz retromanijakalnog repetiranja povijesti, prestati nam je preslagivati jedne te iste kamenčiće mozaika u svojim glavama, prestati nam je monduriti se u kostime iz nekih prohujalih vremena jer – povijest pamti odlikaše, a ne ponavljače! Dobro de – netko se nikad neće prestati oblačiti u duge halje i kititi se tuđim perjem, ali danas ne pišem o njima!

Ako već petrificirane vijuge ne mogu izaći iz prošlih stoljeća, ako, umjesto da se okrećemo budućnosti, kao mantru uporno ponavljamo kako želimo "Mediteran kakav je nekad bio" onda bar malo stanimo na loptu i sjetimo se bar mi malo stariji, kako ništa više nije i ništa više neće biti kako je nekad bilo(?)! Na žalost ili na sreću, odaberite sami!

Ako smo već htjeli ostati retromanijaci, onda smo npr. onaj ne tako davno otkriveni mostić kod Peterokutne kule, na ulazu u porečku povijesnu jezgru, koji je bio jedan od službenih i čuvanih ulaza u Grad, trebali rekonstruirati u svoj njegovoj raskoši. Trebali smo pustiti neki lažni mali potočić ispod njega u koji bismo bacali novčiće za sreću – jer treba nam i sreće i novčića! Trebali smo postaviti uparađenu gradsku stražu pored tog ulaza koja bi se mijenjala svakih par sati uz neku (lako)izmišljenu srednjovjekovnu koreografiju - za to bi isto zasigurno našli volontere, pa nećemo ih valjda platiti, a niš' ne delaju? Trebali smo izmisliti neku priču o bogatu vlastelinu i siromašnoj pučanki (ili obrnuto) a takvih je u našoj povijesti (pogotovo onih potonjih) bilo koliko hoćeš... ili ako već tako ne gre, mogli smo prilagoditi i slavlje oko smaknuća onog jadnog "ozloglašenog razbojnika" Domenica Furlana i iskoristiti ga u toj trandici prije služenja onog (pre)poznatog (pre)bogatog menija barokne večere: salata od ječma s tunom i koktel rajčicom, carpaccio od marinirane tikvice sa svježim sirom, istarski pršut, istarski kravlji sir, pašteta od dimljene ribe, orzotto s gulašom od boškarina, svježe voće, fritule i kroštule – za koji se mnogi porečki ugostitelji pitaju kako uopće uz sve ostalo "stane" u cijenu ulaznice od (samo) 200 kuna. (Da se tada tako jelo - i danas bismo još živjeli u baroku!)

Neka mi nitko ne zamjeri, ali mostića mi je stvarno žao: otkopali smo ga, poslikali i zatrpali – za neka bolja vremena! A bila je koliko se sjećam odobrena i neka lova iz Europe za njegovu rekonstrukciju, mislim da je bio odabran i projekt rekonstrukcije... ali, kad je to bilo? Sigurno pred neke ranije izbore, rekli bi zlobnici!

Novi motiv za razglednice

Ako hoćemo da nas budućnost (a ne povijest) pamti, onda hitno moramo i ovdje kod nas smisliti i izvesti neki novi Kerumov križ ili Bandićeve fontane (mada su i jedan i drugi isto tako prilično retromanijakalni, a i polovično su uspjeli, križ je čak manje pomogao od fontana!), moramo osmisliti ono nešto što ostaje, jer dosad se dičimo samo onim što je (pre)ostalo iza naših vidovitih prethodnika. Moramo smisliti neki novi motiv za razglednicu, jer ćemo inače uskoro i razglednice štampati samo kao retro-motive. Moramo novac iz turizma izvući za neke trajne vrijednosti, a ne samo za ono što prođe kroz naše prste i naše mješine. Samo tako će taj novac donositi novi! Ali, avaj tomu, naš je turizam pretežito hotelski budžetiran, a zna se da hotelijeri ne ulažu lovu u nešto što se ne vidi s terasa njihova hotela. Njihova lova ne odlazi nikad van hotelskog vidokruga.

... a bilo bi lijepo npr. napraviti i urediti najduži svjetski lungomare, neprekinut od Savudrije do Lima ili dajbože do Pule! Lijepo i lako bismo otvorili javne radove, rekoncesionirali prostore koji su i tako vlasništvo sviju i za sve! Treba samo smisliti kako strpati razne lokalne rogove u istu vreću.

... ili možda da budem malo lokalniji: mogli bismo napraviti viseći pješački most do Svetog Nikole i deelitizirati taj naš prekrasni otok (ako je on još uopće naš?) ili bismo npr. mogli laganom, stakloplastičnom prozirnom konstrukcijom natkriti Decumanus i Cardo Maximvs nek' oni budu naš novi križ. Ima toga već u svijetu, sve je već izmišljeno... onda bismo mogli trgovački, galerijski i ugostiteljski oživjeti sve one napuštene i neiskorištene silne kvadrate mrtvih, vlažnih i učmalih pljesnivih katova romaničkih vlastelinskih soba, baroknih plesnih dvorana starogradske jezgre koje su sada spavaonice brojnih sezonskih kuhara i konobara i možda još nekog čije ime počinje istim slovom – jer staro se čuva obnovom, a ne zaboravom! Oživjeti stari grad puno je lakše, ljepše i plodonosnije nego li izgraditi sve one hladne apartmanske potemkinove naseobine koje su nikle nadomak i okolo grada!

... ili da budem totalni megaloman: zašto ne bismo razmišljali o zajedničkom projektu ovog našeg dijela najskuplje hrvatske obale, naše svojevrsne prebogate coste del sol od Umaga, preko Novigrada, Poreča, Vrsara do Rovinja u kome bismo uložili i našli lovu za zajedničko plutajuće pristanište za kruzere na otvorenom moru! Stalno nam govore da love u Europi ima – samo je treba kvalitetno znati tražiti! Ovakva bi nam funkcionalna platforma donijela sigurno puno više koristi od onih plinskih i naftnih koje čuče po Jadranu a od kojih i tako nemamo ništa. Izgradio bi se na par milja od obale svojevrsni off-shore servisno-opskrbni kruzerski centar s restoranima, kafićima i djutićima iz koga bi se gosti manjim plovilima upućivali na obalne ture, a kruzeri i njihove posade bi se čak i sa šireg dijela Jadrana opskrbljivali svim potrebnim za svoje putovanje, od tehničke podrške, goriva pa do pića i hrane... Kruzerski turizam je nedvojbeno turistička budućnost (koliko god to hotelijeri ne htjeli priznati) isto toliko koliko će u budućnosti turizam postati jako elitistička ponuda koja će imati sve manje klijenata, ali ti klijenti će imati puno, puno, puno više novca! Bilo koji od ovih naših malih gradova ne bi lako mogao prožvakati goste s većeg broja kruzera, ali svi zajedno bi to učinili bez većih problema.

Uz ovu je našu gornjejadransku pličinu kao i na ovu našu zapadnoistarsku obalu i tako nemoguće privesti kruzere, osim ako se ne nasuču ili ako razina mora drastično ne poraste – a i u jednom i udrugom slučaju tada više i tako nećemo imati što pokazivati – ili možda i da, ali samo u ronilačkim turama!

Dosta je, baš smo se ovaj moj Megaloman i ja ufurali u ovo kao pred oluju smireno predizborno d(r)ugoprugaško vrijeme! A opet, zašto ne biti megaloman? Što nam drugo preostaje? Jad? Tuga? Plač? Ma ne! Budimo realni – tražimo nemoguće!

Davno su naši stari rekli: Tko na malo gleda – malo i vrijedi!

Vaš Gavun - sitna riba pljuckavica