Logo - www-parentium.eu

Ines se ipak dala...

15.08.2013. (22:20) Autor: Gavun

Biznis je zajebana stvar. Recimo zadubi se čovjek u biznis i obnevidi – jednostavno zaboravi na okoliš, familiju, državu, poreze, radnike, plaće... a nerijetko zaboravi i na školu! Da, da - da čovjek ne povjeruje! Ali desi se! Onda prođe tako neko vrijeme i takvom biznismenu počne smetati nedostatak naobrazbe, nedostatak opće kulture, ne zna piše li se e, je ili ije, ne zna piše li se Irak ili Iran, a bogme sumnja i je li Ljubljana odista glavni grad Slavonije... i onda moraš priznati da ti fali za napredak onaj nekakav drmrphdocing ili bar jedan jadni prof!

Talijani su to, kao i obično, riješili jednostavno i elegantno – takvi su se nadobudni biznismeni jednostavno titulirali kao sinjori đeometri (Signori Geometri)... i znaš odmah: ma fanculo, nije čovjek stigao!

Kod nas nemaš baš tu neku prijelaznu titulu, stoga su se naši pametnjakovići dosjetili drugom jadu – često bi znali izmisliti hrvatske studije (kao oni su drugi možda srpski ili bosanski ili slovenački), učilišta i veleučilišta, poslovne škole, više ili visoke poslovne škole, koje bi brzo, kvalitetno i uz "određenu" (Halo Bing, kako brat) naknadu ti naši biznis-genijalci svršili čas-posla! Bila je to svojevrsna vikend večernja škola, a funkcionirala je na obostrano zadovoljstvo budući da je time privreda brzo i u zadovoljavajućem postotku dobila "školovani" kadar, a školstvo sredstva da se mogu školovati i oni koji nisu imali love i koji su odista morali učiti!

Naše je školstvo žilavi kameleon, zmaj sa sedam glava: svaka vlast ga pokušava promijeniti i dovesti do revolucionarnih zasluga... ali... nema se... teško je, a gdje ćeš najlakše uštipnuti ako ne od obrazovanja... onda vremenom shvatite kako stara klasična naobrazba gimnazijskog, ekonomskog i zanatskog smjera nije bila uopće bedasta... upoznate ministricu koja izjavi kako Srbi ne mogu biti dobri profesori hrvatskog jezika, onda pak jednu novu koja se digne sa stolice svaki put kad muško uđe u prostoriju, onda izmislite Jovanovića koji krene ravnati krivu Drinu još tamo od Freudove masturbacije u vrtiću, pa potom shvatite da ni Šuvar nije bio baš blesav, a ipak kao na strijeljanje s povezom na očima, krenete za Bolognu! Za Bolognu pak nismo bili spremni ni fizički ni psihički, ni tehnički, ni pirotehnički, nismo imali (a još uvijek niti nemamo) ni ljude, ni sredstva, ni prostora – kako bi rekli naši vojni stručnjaci!

Da ne zaboravim: molio bih sve one naše stručnjake koji su krenuli hodočastiti u Bolognu, da se vrate... doma... možda još ima vremena!

U našem sistemu vrijednosti, pa tako i u školstvu i visokom obrazovanju, sve je moguće i sve je nemoguće – tako svjedočim danas onom tekstu (imate ga niže dolje i na ovom portalu) o "Šerbedžijinim studijima" – radi se naime o tome da "Sveučilište u Rijeci od sljedeće akademske godine pokreće novi sveučilišni preddiplomski studij Gluma i mediji, a riječ je o studiju koji će na znanstveno-humanistički način pristupati fenomenima medija i umjetnosti."

Nešto slično je Šovagović probao učiniti na Osječkom sveučilištu sredinom osamdestih godina prošlog stoljeća, no malo je uranio s idejom, a i u ono je doba bilo gaža i snimalo se filmova koliko hoćeš, tako da se ideja rasplinula i Šova je, nemajući vremena razraditi ideju, otišao na jednu stranu, a glumačka akademija na drugu!

O čemu se radi u Rijeci? Kako veli prorektorica za nastavu i studentska pitanja Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Snježana Prijić Samaržija, tu se "zapravo ... radi o starom–novom studiju koji se do sada provodio na poslijediplomskoj razini kao studij Gluma, mediji, kultura, a pod kuloarskim nazivom 'Šerbedžijin studij'!... Kao jedinstvenost studija ističe i primjena svjetski poznate kinesenzične metode Arthura Lessaca u pristupu rada na tijelu i glasu. Riječ je o metodi korištenja glasa i tijela kako bi se postigla sinestezija, fleksibilnost i melodičnost, a koja je primjenjiva na sve svjetske jezike." - daleko od toga da je to obična "glumačka akademija" kakvih po zapadu imate iza svakog ćoška, a koja je uzdignuta na razinu sveučilišnog programa i to pazite, kako veli prorektorica: - "Riječ je o studiju koji se prethodnih godina provodio kao poslijediplomski specijalistički studij i polaznici ga upravo završavaju. Od iduće akademske godine studij prelazi na preddiplomsku razinu, a nakon toga osigurat ćemo i diplomsku razinu studija, jer želimo stvoriti obrazovnu vertikalu. Glavna prednost prelaska na preddiplomsku razinu je činjenica da polaznici neće morati plaćati studij, što je bio slučaj s onim poslijediplomskim. Studij će se financirati iz državnog proračuna, što znači da će biti besplatan za polaznike, navodi prorektorica."

"Njihove će kompetencije biti aktivno sudjelovanje u postojećim oblicima umjetničkog i medijskog djelovanja, u javnom i privatnom sektoru, poznavanje suvremenih trendova u medijima, kulturi i umjetnosti, osmišljavanje i kreiranje novih modela suradnje, umjetničkog i medijskog djelovanja te samostalno i odgovorno umjetničko djelovanje" – sjećate li se još (osim Dolly Bell) i onog što sam pisao na početku teksta?

Dodajem – osim toga što polaznici "neće morati plaćati studij", istovremeno će steći sva druga studentska prava povlaštenog smještaja, prijevoza, prehrane, zdravstvenog osiguranja!

Slučajno poznajem i jednu drugu priču s istog Sveučilišta... radnja se dešava simultano i volio bih vjerovati kako ove dvije priče nisu povezane niti uvjetovane!

Već se naime nekoliko godina (3) na Sveučilište u Rijeci upisuje (petogodišnji) preddiplomski studij Predškolskog odgoja i obrazovanja. Bez obzira što su se studenti upisali (i upisuju) s potpunim uvjerenjem kako će svih pet, odnosno 3+2 studijskih godina oni zadržati statuse redovitih studenata – taj im je status nakon prve tri godine ukinut. Tako da sad, ako žele nastaviti školovanje, moraju to nastaviti kao vanredni studenti koji sami plaćaju svoje školovanje i koji nemaju više nikakva studentska prava: povlašten prijevoz, smještaj, prehranu, zdravstveno osiguranje, a sve to uz obrazloženje da u državnom proračunu, a bogme niti u budžetu Sveučilišta, za te dvije godine njihovog diplomskog studija nema više love!

Ne znam treba li tu kakvog komentara, možda tek da ispričam još jednu zgodu, pa vi mislite ima li to veze s temom ili sam fulao i šefa i stanicu i pet kilometara pruge!

Prije nekih stotinjak godina bilo je sasvim uobičajeno ispod košulje nositi bijelu potkošulju, običnu, bez rukava. No onda se 1934. godine dogodio Oscarom nagrađeni film Dogodilo se jedne noći – a u tom je filmu Clark Gable skinuo košulju, i ispod nje nije bilo ničega... nakon toga niti jedan muškarac koji je držao do sebe više nije nosio potkošulju, a što je gotovo uništilo industriju donjeg rublja! (Hollywood strikes again!)

Vaš Gavun

(i da - svi kurzivi su moji)