Logo - www-parentium.eu

Ćirilica hrvatske redakcije

Foto: PIXSELL/Goran Ferbezar
17.09.2013. (10:51) Autor: Gavun

Došao sam neko veče kući dosta kasno; maškarana Giostra, mnoštvo veseljaka po gradu, gužva, vriska djece, trešti muzika iz svakog kafića, troše ljudi i zabavljaju se (oni drugi koji rade i zarađuju od ovih prvih – isto su veseli i sretni... već prave planove o tome hoće li bendžolu ili mečku investirati u firmu, planiraju na koje će skijalište ove zime krenuti polomiti noge), žurim pogledati utakmicu: i ovaj je vikend bila dobra ponuda odlične košarke, osrednjeg nogometa i lošeg tenisa – no prije svega već po navici palim pilu (stroj, komp ili kako već hoćete) i što nađem na portalima: nastavljeni prosvjedi protiv ćirilice, oštećen spomenik ondje, razbijen spomenik ovdje, grafiti po crkvi, prosvjedne šetnje, braniteljski performans s razbijanjem!

Podvojenih osjećaja i misli pitam se – čitam li o istoj zemlji? Živimo li mi u istoj zemlji? Ako da - u kojoj ja to Hrvatskoj živim?

Dok se jedni nevino igraju i bezbrižno maškaraju, drugi se pak ozbiljno igraju i ozbiljno maškaraju!

Dok jedni zbrajaju – drugi oduzimaju! Zašto zaboravljamo da manjina ne upravlja i ne donosi zakone, sve što kulturološki i demokratično obilježava veličinu naroda većine – vidi se u pravima koja imaju manjine!

Jer ako nam sad smeta ćirilica, uskoro će nam smetati i latinica kojom pišu Srbi, pa će nam možda zasmetati i olovke kojima pišu, uskoro će nam smetati i njihove knjige, muzika, hrana, kuće... možda posao koji rade može raditi i netko drugi... a onda znamo gdje će sve to završiti – povijest je još uvijek učiteljica – doduše jako loša, ali ipak - učiteljica!

O kulturološkim vezama Hrvata i ćirilice ne vrijedi opetovati, o tome su svoje rekli i pametniji od mene, možda tek valja podsjetiti kako se studij hrvatskog jezika i književnosti ne može završiti bez znanja ćirilice, pa se pitam hoće li netko možda podgovoriti vukovarske studente kroatistike da bojkotiraju neke predmete s prve godine ili će im tek blagonaklono progledati kroz prste? 

Na sve to ne želim širiti priču, jedino vam preporučujem proguglati termine zapadna, hrvatska ili hercegovačka ćirilica, bosančica! A da se sporni natpisi u Vukovaru postave na ćirilici te zapadne, hrvatske redakcije?

Uz sve dužno poštovanje žrtvama, ali za pijetet u Hrvatskoj ne bi smio biti predbilježen samo Vukovar, ako tome bude tako, Vukovar će biti i ostati grad simbol i nikad se neće izvući iz te povijesne zamke! Postat će arhivirani i konzervirani muzej u koji će "kustosi", "noćni čuvari" i "vodiči" samo dolaziti raditi "na određeno" iz drugih hrvatskih krajeva. Oni pravi Vukovarci - i Hrvati i Srbi, oni će zarana gasiti svjetla po svojim kućama, dvaput zaključavati vrata i spuštati rolete na prozorima.

Netko je u svim silnim "promišljanjima" i napisima oko ćirilice u Vukovaru napisao i da se ćirilica ne može uvesti dok Srbi u Vukovaru ne poštuju Hrvatsku... ja bih tek dodao:... i dok Hrvati u Vukovaru ne počnu poštivati Hrvatsku, ništa se pametno neće dogoditi!

Dok su jedni još nedavno štedro dijelili mrkvu po istočnoj Slavoniji, nitko nije mislio na štap koji sad Europa gura u ruke drugima, a sve da sama ne uprlja ruke. Po hrvatskoj šahovnici netko opetovano vuče krive poteze!

– Nezadovoljni su ljudi jer cijeli Vukovar živi od socijalne pomoći, naknada i mirovina – a sve to izgleda tvrda Europa ne poznaje ili bar ne želi (više) poznati... špina sahne, dotok "vode" se smanjuje... možda je i u tome dio problema! Možda treba početi raditi! A gdje? Za koliko? 1.600 kuna + prijevoz!

Možda da vam ispričam tri pričice koje mi se odnedavno vrzmaju po glavi!

Priča prva: Anđa

Negdje tamo oko dvijetisućite radio sam u print studiju koji je bio (kako to obično biva) tik do jedne pristojne birtije u kojoj smo često provodili vrijeme uz kavu i novine! Tad se nekako počelo pisati o tome kako će se u hrvatski turizam hitno uvesti kontrolne liste za čistoću zahoda i cjenici koji će morati biti štampani na najmanje još jednom stranom jeziku. Vlasnica birtije bila je fetiva Hercegovka, velika ljubiteljica narodnjaka i Thompsona (ili je to isto?), recimo tek za lakši tijek priče da se zvala Anđa.

Kukala je Anđa kako će sad opet morati mijenjati cjenike, plaćati nekoga za prijevode i, bockajući nas iz printeraja, opet mazati debeloj guski vrat!

- Ma, Anđo, rekoh joj, želeći uzvratiti na podbadanje, ne moraš se s tim patiti – jednostavno ti je to riješiti: pretvorimo ti ovaj cjenik na ćirilicu i to ti je to! Imaš strani jezik, a imaš još i strano pismo pride!

A time k'o da sam je ubo iglom u guzicu! I to još onom debelom šusterskom, do pola!

- E, to nećeš vidjeti u mome lokalu! Prije ću zatvoriti ovo malo moje sirotinje nego da ćirilica bude na mom cjeniku! Prije me tu reži gdje sam najtanja (pokazala je onaj ružni pokret palcem prelazeći preko grla) nego da jedno slovo ćirilice pustim unutra. Prije ću napisati cjenik na kineski ili turski, nego na ćirilici... (jest da je mijenjala jezike i pisma, ali to sad nije bilo važno!)

Već iduće sezone, k'o za vraga nahrupili Rusi u naš grad, opkolili nas sa svih strana, počeli masovno puniti hotele, dovoditi sportaše, kupovati nekretnine, piju najskuplja pića, jedu najskuplja jela... troše u velikom stilu, baš onako kao što se i veli za njih – troše k'o pijani Rusi!

I - moram ipak priznati, nije Anđa došla prva kod nas u studio mijenjiti i cjenik i jelovnik, nije, ali - bila je među prvima – to svakako!

Druga priča: Zastave

Ovo sam ljeto silom prilika često prolazio kroz jedan naš veliki kamp. Bilo mi je zanimljivo kao turistički nezainteresiranoj strani, gledati kako se u valovima kamp puni i prazni, kako se mijenjaju jezici gostiju koji dolaze i kvaliteta i marke kamp vozila: od šlepera na kojima su stajali kamperski dvori do malih minijaturnih kombi vozila kojima se tek dizao krov onako u retro stilu. Interesantno je bilo gledati kako se vajni kamperi (valjda bi oni po defaultu trebali biti ljubitelji nesputanog života u prirodi) uvijek guraju sa svojim šatorima biti što bliže velikom supermarketu koji se kočio nasred kampa. Naravno najveći dio sezone znao si kad je tko u kampu – skoro cijelu sezonu nizozemske žute tablice bile su posvuda (zna li tko uopće zašto Nizozemci imaju žute tablice na automobilima)! Tek pred kraj nešto malo Čeha i Talijana u tragovima i naravno pojačano ali ipak jako slabo i nedovoljno dođoše nam i Nijemci.

E njih si mogao prepoznati iz aviona, preko noći osvane pun kamp njemačkih zastava. Nijemci valjda imaju nekakav genetski poriv, da ne velim poremećaj, da obilježe i pokažu teren na kome se nalaze ili koji su upravo "osvojili"! Kao da žive na brodovima koji imaju eksteritorijalnu upravu i vlasništvo zemlje pod čijom zastavom plove, tako i svojom zastavom nad kamperom govore: "Ovo tu, moj kamper i ove tende oko njega - to je Njemačka"! Takvi su doduše "pacijenti" i Ameri, ali oni još ne kampiraju kod nas, nešto su bliskoistočnije, pa se tako uglavnom samo njemačke zastave vijore po kampu.

Sad nešto mislim - kad bi se u kampu pojavio neki Rus, Rom s brojnom familijom ili nedajbože Srbin i kad bi turio svoju zastavu na petmetarski jarbol usred kampa... kakve bi bile reakcije?

Priča treća: Šutio Tito

Imam ovdje gore kod mene u selu jednog dobrog znanca, skoro već i prijatelja! Pametan je to starac koji je u životu prošao i boga i vraga i vidio sam, već je bio umoran od tog života, ali nije se još dao! Ponekad bi posjedili uz biricu zajedno pred marketom pored boćališta, a nekad bi pošli i do ruba sela da mi pokaže mjesta gdje se u pravo vrijeme zna naći pokoja martinčica ili sunčanica! Vrijeme gljiva dolazi, baš se veselim tome! Neki dan listajući posuđene đornale iz marketa, ispričao mi je zanimljivu priču.

- Teško je, počeo je, teško je to tamo s tom ćirilicom, sve su to još otvorene rane... ali opet, ako ranu ne liječiš i držiš je dugo otvorenom – usmrdit će se i zatrovati, morat će se nešto rezati, a rezanje nikad nije dobro! Čim prije počneš liječiti ranu, prije će i zarasti! Znaš li ti kad je turizam počeo ovdje kod nas... već su '53. počele Švabe dolaziti! - Iznenađeno sam zavrtio glavom. - Da, da, već ih je '53. bilo... Švabe naravno, Talijanima je trebalo puno duže da se usude doći... ali Švabe, oni su dolazili, malo pomalo, ali dolazili su, a tek je bilo prošlo 10 godina od rata!

- I manje. - dodao sam!

- Ma kakvi manje, proprio dieci anni, rat ti je moj ragač, završio u jesen, zimu '43. - padom Italije i pucanjem opsade Lenjingrada, onda je već svima bilo jasno da je rat po pitanju pobjednika bio gotov, one dvije godine poslije – to ti je bilo samo potkosurivanje i trgovina za poslijeratne pozicije... ginuli su ljudi, naravno, ali u čisto trgovačke svrhe, nestalo je ideologije! I tu kod nas, bilo je svakakvih gadosti u ratu... borci, partizani, a i sam narod nije mogao lako otrpjeti dojučerašnje okupatore koji su se počeli naslikavati po obali, ali...

- Pa kako ste to progutali, gdje je nestalo pamćenje, bol, osveta...

- A gdje? Ne znam, nije nestalo, negdje se sakrilo, zatrpalo... šutio Tito, pa smo mučali i mi!

Šibenska molitva, sredina XIV. stoljeća
Šibenska molitva, sredina XIV. stoljeća
(Foto Dražen Puniš)
(Foto Dražen Puniš)