MFF Live Report – Day 3 (by Marin Grgeta)
Pomama koja je vladala za ulaznicama za novi film srpskog redatelja Radivoja Andrića («Munje!») «Kad porastem biću Kengur», nagovještavala je da bi to moglo biti nešto dobro. Dobre želje su se u potpunosti ostvarile – film je fantastičan, rađen u najboljoj maniri poznatih srpskih komedija "90.-ih, a opet drukčiji od njih, budući da je poveliku dozu uobičajene «agresive» zamijenio čisti humor i poznati životni sarkazam koji filmskoj umjetnosti naše bivše braće i sadašnjih susjeda daje neodoljivu notu.Fabula je opet bazirana na životu i dogodovštinama likova sa beogradske periferije, koji redom traže neki smisao života. Lokalni «klošar» (kako sam sebe naziva) Braca pokušava osvojiti manekenku Iris, koja živi u potpuno drukčijem svijetu u odnosu na njegov, gotovo uspijeva, ali… Šomi i Duje klade se na pobjedu nogometnog «giganta» Eastwicha (u kojem brani njihov školski prijatelj Kengur) protiv tamo nekog Manchester Uniteda. Eastwich pobjeđuje i oni trebaju dignuti «grdnu paru», ali… Avaks i Hibrid dane provode ne radeći apsolutno ništa na vrhu nebodera, čekajući da se nešto dogodi, i jednog dana… By the way, za one od vas koji na talijanskoj televiziji prate legendarni Zelig Cabaret, frajeri su pljunuti «Pari e Dispari»… Uglavnom, duhovita, štoviše, urnebesno smiješna priča o životu mladih u perifernoj «vukojebini» i njihovim pokušajima da na neki način stvore odmak. Film ne moram ni preporučivati – apsolutno sam siguran da će kod nas postići fantastičan uspjeh!
Kako bi čitava večer ostala u duhu «silnog» Balkana, drugi film koji sam pogledao bio je bugarski dokumentarac redateljice Adele Peeve «Čija je ovo pjesma?» («Whose is this song?» / «Čija e tazi pesen?»). Evo redateljičine najave: «U malom, ugodnom istanbulskom restoranu, moji prijatelji iz raznih balkanskih zemalja – Grčke, Makedonije, Turske i Srbije – i ja, iz Bugarske, bili smo na ručku. Tamo sam čula pjesmu o kojoj govori ovaj film. Čim smo čuli tu pjesmu, svi smo je počeli pjevušiti, ali svatko na svom jeziku. Svatko se zaklinjao da pjesma dolazi baš iz njegove zemlje. To je iniciralo gadnu svađu: Čija je to pjesma? Iz djetinjstva znam da je pjesma bugarska. Htjela sam znati zašto su je ostali također svojatali.»
Peeva je započela svoj put po Balkanu s nadom da će otkrivanje nečeg što je zajedničko svim Balkancima makar malo doprinijeti nikad dosanjanom snu mira i harmonije na tom ispaćenom poluotoku. Turci, Grci, Albanci, Bosanci, Makedonci, Srbi, Bugari – svi tvrde da je pjesma izvorno njihova. U početku filma su to posprdna prepucavanja, no kako se bliži njegov kraj, izlazi na površinu ona Andrićeva koja otprilike glasi: «U balkanskoj se krčmi, kad se ugasi svjetlo, odmah vade noževi». Na kraju je i ta pjesma povod rasplamsavanju divlje i slijepe stoljetne mržnje… Obavezno pogledajte taj film; je, mi smo Habsburgovci, Mitteleuropejci, Mediteranci, sva divna čuda, ali ipak, forši malo…
Na terasi hotela Kaštel, vladalo je pravo ludilo. Na programu je bio karaoke party, s naglaskom na dalmatinskom melosu u skladu s projektom zemlja partner. Faktor koji višestruko pojačava zabavu bio je alkoholno «veselje» praktički svih prisutnih, tako da su se i oni sramežljiviji okuražili i pružili nam priliku da poslušamo njihove glazbene «performanse». Nastupali su «anonimci», ali i «face», poput Borisa Dežulovića, Igora Mirkovića, Renata Baretića, Ante Tomića, Jurice Pavičića i mnogih drugih.Okušao se i vaš reporter, na prijevaru (umjesto nekih prijavljenih koji se, ne zna se zašto, nisu pojavili), zajedno sa jednim vjernim porečkim drugom, na samom kraju programa, «magistralno» izvevši prigodnu (bilo je 5 ujutro) Stavrosevu «Umoran». Bira, viski i medica čine čuda… Živo je ponovno bilo i na štandovima kod gradskih vrata, a privatnih fešta bilo je po svugdje (i ima po svugdje, 24 sata). «Insomnia» će potrajati još dva dana…
