MFF Stories – kamp i volonteri (by Marin Grgeta)

01.08.2004. (Izvor:Marin Grgeta) Nikako da se umorimo tvrditi kako je Motovun Film Festival osobit, štoviše jedinstven. Reći ćemo nešto o dvama od elemenata koji potkrjepljuju tu tezu, a to su kamp i volonteri.Najjeftiniji način da se boravi u Motovunu za vrijeme Festivala jest boravak u «Eko-kampu» koji se nalazi na ulazu u Motovun sa strane Karojbe. Cijena petodnevnog boravka jest 25 kuna (5 kuna dnevno boravišne pristojbe). Ima i onih koji su se odlučili kampirati i izvan kampa (privatna dvorišta i sl.), no ti su se izlagali opasnosti da plate kazne, a mislim da 25 kuna nije vrijedno tog rizika. U kampu je ove godine bilo prijavljeno oko 770 gostiju, od čega je bilo 50-ak stranaca (uglavnom Slovenaca i Bosanaca, ali i nešto Talijana, Belgijanaca itd.). Riječ je isključivo o mladim ljudima, najvećim djelom studentima. Iako nemamo preciznu statistiku, stekli smo dojam da se većinom radi o ljudima iz Zagreba i okolice, odnosno ljudima koji studiraju u Zagrebu. Što kamp nudi? Mjesto pod suncem (doslovno), uz iznimku par sretnika koji su se uspjeli ugurati u hlad šikare. Tu su i kemijski wc-i, vazda i svagdje omraženi, te tuševi i umivaonici, i to pravi rokerski. Kompleks tuš-kabina jest izrađen od dasaka, a vrata su platnena tenda pričvršćena čavlima. Nakon što ste si, u najboljem slučaju, odgulili pola sata čekanja u redu, čeka vas slavina poput one koju često možete vidjeti u vrtovima, ona sa crvenom polugom, koja, bez obzira na boju, ukazuje na apsolutni nedostatak i nade da bi mogla poteći ikakva voda osim ledeno-hladne. Stanovnici kampa nisu zimogrozni; naime, bilo je junaka koji su pod takvom vodom znali provesti i dvadesetak minuta, na neskriveno «oduševljenje» onih koji su čekali u redu. U kampu se osjeća sjetni dah Woodstocka, uzimajući, naravno, u obzir neusporedive razmjere, tako da je atmosfera prijateljska, drugarska, opuštena.Ljudi pijuckaju i puše oko šatora (većina ne izgleda poput sportskih tipova, uglavnom se radi o umjetničko/intelektualnom điru, a ima i jednostavnih ljubitelja masovnih zabava, koje filmovi uopće ne zanimaju), a ne manjka ni gitara i tranzistora, tj. pjesme. Većinom se pije zdravo domaće vino, a pojedinci su iznijeli kritiku na račun barbe u susjedstvu, koji je, u odnosu na prošlu godinu, podignuo cijenu litre i pol vina u plastičnoj boci sa 12 na 20 kuna. Ljudi su u kamp stizali na razne načine: autom, motorom, autostopom, busom. Kažu da se tjedan može, bez prijevoza, progurati sa 400-500 kuna, s tim da se na projekcije otiđe samo kad su besplatne. Ima i onih koji gledaju dosta filmova, no ti su u manjini. Dodao bih «srećom», jer već i tako je na projekcijama bila velika gužva. Izvjesno je da će se MFF, ako se nastavi tako, morati dalje širiti, a pitanje je koliki je prostor za daljnje širenje… Većina se u stari grad penje pješke, a glavni razlog je visoka cijena busa (15 kuna).
Druga «diferentia specifica» MFF-a jest činjenica da velik dio organizacijskog posla počiva na plećima dvjestotinjak volontera. I tu se većinom radi o ljudima iz Zagreba odnosno zagrebačkim studentima, no etnički sastav je tu još šareniji nego u kampu: ima Brazilaca, Španjolaca, Slovenaca, Šveđana, Nizozemaca… Rade različite poslove, kao što su reguliranje prometa, prodavanje ulaznica, čišćenje i uređivanje kina, rad na ulazu u kina, a posljednjeg sam dana otkrio da su i one dvije zlatne djevojke iz press-centra također volonterke. Volonteri imaju osiguranu hranu i smještaj (u školi, staračkom domu, iznad pošte), mogu prisustvovati svim projekcijama, imaju besplatan bus. Upoznali smo dosta ljudi iz te ekipe te možemo zaključiti da se radi o krajnje zanimljivim osobama. Primjerice, Emiliana, studentica iz Brazila, doznala je za MFF od brata koji studira u Engleskoj, gdje joj, koliko sam shvatio, žive roditelji… Tu je s bratom, prijateljem i prijateljicom, s Motovunom i festivalom je oduševljena. Moj stari znanac Ivan iz Dubrovnika, student na Likovnoj akademiji u Zagrebu, već je više puta bio na festivalu, a to je drugi put da volontira. Sa njim je došla i prijateljica iz španjolske Pamplone, koja je nedavno diplomirala pravo. Upoznali su se u SAD-u, nedavno je on bio kod nje na Festivalu u Pamploni, pa ona kod njega u Dubrovniku. Nakon festivala naša Španjolka-volonterka odlazi kod drugih prijatelja u Graz. Pasji život… Da se razumijemo, ima i «normalnije», domaće ekipe, nije da se radi samo o svjetskim putnicima… Uglavnom, riječ je o ljudima o kojima ovisi funkcioniranje Festivala, pa zaslužuju i dobru zabavu. I među njima ima onih koji manje gledaju filmove, no tu je osnovni razlog umor. Šuška se da među njima ima i onih koji više-manje zabušavaju, no takvih je svugdje u svijetu. Na zatvaranju Festivala pobrali su jedan od najvećih pljesaka – apsolutno zasluženo!