Logo - www-parentium.eu

Nogomet i pivo (ili obrnuto, svejedno je!)

17.02.2014. (08:48) Autor: Gavun

Nogomet i pivo imaju prilično povezanu povijest. Doduše o pivu postoji puno duži trag u povijesti, ali ono o čemu govorimo, kad govorimo o pivu, morate priznati eruptira tek u zadnjih tridesetak godina.

Nogomet su vele izmislili i protežirali ponajprije engleske velmože, plemstvo i novopečena buržoazija u ekspanziji. Uglavnom dakle trgovci i vlasnici rudnika, kako bi radništvo, poglavito neobuzdane i agresivne rudare, držali pod kontrolom, da budu umorni i iscrpljeni i nakon izlaska iz rudarske jame!

Sukobili su ih u klubove, navijače, gradske ili međugradske rivale i neprijatelje, a da se ovi ne bi okretali pravim izrabljivačima i neprijateljima... mali dio onih koji su i igrali nogomet u stvari je bio samo vrh ledenog brijega mnoštva pijanih i razularenih navijača koji su se tukli među sobom, pa nisu imali vremena tući ikog drugog (osim što su još možda znali onako dobročiniteljski prebiti i ženu i djecu kod kuće!)!

Zanimljivo je da se ta vlastelinska i gazdinska klika koja je iza kulisa vodila "igru" i onda kad se rudarstvo u engleskoj ugasilo i konačno propalo, brzo preorijentirala na novi izvor zarade od igre koju su dobro poznavali – od nogometa su napravili svoje nove rudnike, a od šačice onih nogometaša koji su uspjeli i koji su ubrali veliku lovu učinili su nove bogove kojima se i dalje izrabljivana rudarska masa klanja po svojim špiljama (stanovima) ili pred svojim novim oknima (televizorima).

A pivo? E vidite, za pivo vele kako ga je također na pijedestal umjetno podigla ista ona vlastelinska i gazdinska ekipa koja se vrzmala i oko nogometa, a iz samo jednog razloga: naime, uplašila se bila gospoda da će im žedne radničke mase popiti sve dragocjeno vino iz podruma, pa su pred njih počeli iznositi jeftinije piće koje se moglo brzo i lako proizvesti u velikim količinama! Dakle pivo!

Žestica nije bila dobra opcija: em je država ljubomorno držala monopol nad alkoholom, em te žestica brzo lupi, "kratka" se cuga brzo popije, brzo te "stigne" i smlavi, pa više nisi za niš' a i budeš od nje samo još više gladan!

Pivo je sve te karakteristike nadogradilo i usavršilo: em te ne klepi odmah (pivo je ranije bilo alkoholom puno jače piće, sad je to tek cukervaser, limunada naspram "starih" vrsta piva), em ga stoga možeš puno više popiti, a da budeš tek lagašno narajcan, pa te "zove" da budeš onako još luđi i žedniji... a i manje si gladan kad se napiješ dobre pivčuge!

Sve vam ovo pišem i o nogometu i pivu, a nosim isti krimen: volim i nogomet i pivo! Sam sam na sebe ljut što ne kužim, uz sve te podatke kojima raspolažem, gdje sam se to zarazio nogometom i gdje sam se navukao na pivo? Kako sam upao u to kolo poklonika koji jedva čekaju da počne Liga prvaka, Svjetsko prvenstvo... a dok to ne dočeka, uporno obilazi brojne treće i niželigaške nogometne turnire i susrete u okolici i uživa u njima baš kao da gleda uživo idole s TV-a.

Dobro, znam, znam – velikim dijelom kriv je i sin koji odmalena igra nogomet! Priznajem, ja sam jedan od onih roditelja koji je (bar na trenutak) mislio kako kod kuće ima malog Srnu ili Modrića, ako već ne Messija ili Ronalda. Priznajem, eto mislio sam! Ali život te brzo osvijesti i vrati na zemlju. Staneš na loptu, kako bi se kazalo u nogometnom žargonu! I nekako, ako imaš sreće, počneš uživati u igri koju igraju istinski amateri! Dečki koji uporno treniraju i igraju za niš', znajući kako možda neće nikad doći ni do županijske prve lige, uživaju i u nadmetanju i u igri i to samo za prestiž, pražnjenje baterija ili i za možda koji sanduk bire i 'čavape' poslije tekme i koje okrenuto prasence na kraju sezone ili polusezone!

Upravo zbog njih i svega naprijed rečenog jako me smeta kad netko izigra igru u ime takvih momaka – istinskih rudara!

U doba zimskih priprema i naše se malo poluotočje uzbiba i odjednom se stvori strašna gužva u šesnaestercu... svatko bi htio od te gužve otkinuti dio kolača! Isluženi direktori, manageri, treneri, izbornici... svi se oni naguraju u to malo sportskih kvadrata, u smrdljive svlačionice i klupske buregdžinice ne bi li pronašli neko novo perspektivno ime, ne bi li nekom naivnom ocu objasnili kako je baš njegov mali na pragu postati novi Ibrahimović ili Modrić, ne bi li nekom partijskom sudrugu objasnili kako njihov projekt ima i viziju i misiju i kako je svakako vrijedan sufinanciranja (ako baš ne iz programa Europske unije, a ono bar iz programa Općinske ili Gradske kasice-prasice)!

Okupe se ono, štonose veli, brojni sportski entuzijasti, lokalna vlast prepozna dobru promidžbu, a turističke kuće nađu ekonomski interes... i eto tako to gura dalje... krene nova sezona, odrastu nova djeca spremna za nove nogometne škole, odrastu novi roditelji željni svog osobnog, kućnog i porodičnog Ronalda... opet će neka nova ekipa preuzeti neki stari klub... odjednom će opet svi pomahnitati, privrednici će odriješiti trdo zavezane kese, zaludjet će se ljudi i pomjerit se sva mjerila pameti: igrači počnu sanjati Messije, treneri maštaju kako je to biti Mourinho, donedavno staloženi direktori postaju Mamići ili Abramoviči, a sveprateći grado/načelnici odjednom zasjaje na tribini, pod ugašenim reflektorima nekog novog Bandića, što znaš!

Za takve entuzijastične i poletne uprave, gradske ili općinske vlasti imaju samo riječi hvale, daju im odriješene ruke sve sretne što su si za neko vrijeme s grbače i ispred gradskih vratiju otklonili one istinske entuzijaste (koje svaki klub ima i spozna tek onda kad ga svi zaluđeni dobročinitelji i projekt manageri napuste) koji su obično pred vikend dolazili u gradsku upravu moljakati za kakav besplatan prijevoz, sokove ili panine za djecu kad su odlazila na gostovanje.

Vlast tada obično širokogrudno zažmiri i tek ovlaš progleda kroz prste i kad se na polucrno plaća i hljebi trenere i igrače, kad se skuplja sponzorska lova, članarine, kad se organiziraju fešte, štelaju tombole ili organiziraju turniri od kojih sav prihod ide, naravno, za rad kluba!

Takve uprave nažalost imaju ograničeni vijek trajanja, mijenjaju se nakon sezone ili dvije najviše, prekapacitiraju se, zalete se, ispune neke svoje nedosanjane snove, utvrde ranije životne komplekse i obično se posvađani, ojađeni i neshvaćeni od financijera i okoline – ohlade i odu! Ispušu se poput probušene zračnice i uz pjesmu "Što je meni ovo trebalo" krenu tražiti neku novu zanimaciju! Tako je to oduvijek i to je OK! I takvim koracima ide se naprijed! I udarac u stražnjicu također vas tjera naprijed!

No smeta mi kad svi oni radeći u dobroj vjeri zaborave na dječji trud, zalaganje i neograničeno povjerenje! Smeta mi kad se preko amaterskog, općeg sporta pumpaju partikularni stranački mišići, kad se naplaćuju stari d(r)ugovi, liječe okošteni kompleksi svog djetinjstva... kad na dječju igru gledaš kao na finale Lige prvaka! Smeta me kad "neophodna" pojačanja razbucaju uigranu ekipu i dobru klapu, smeta me kad lijeni i nenadareni tatini sinovi moraju igrati u prvom sastavu, smetaju me treneri koji se zbog svoje jadne pinklice pokoravaju takvim navadama i sugestijama dobronamjernih "savjetnika"... a najviše me smeta što se pred djecom i mladima, kao da oni ne kuže "stvar", na tzv. "međunarodnim turnirima" dogovaraju rezultati i što si neki ljudi koji su čak nekad (ne tako) davno i bili sportaši (?), dopuštaju biti kompromitirani čak i pričama o naplatama usluga i igračkih džeparaca preko utvrđenih koeficijenata na kladionicama... smeta me i "zlatna" kolegijalna šutnja i...

... a možda to tako i treba biti... možda djeci i treba zarana pokazati da u životu ne pobjeđuju uvijek poštenje, trud i zalaganje, da su priče koje im pričamo samo bajke kojima odrasli vade fleke sa svoje savjesti!

Udarac laktom puno se više cijeni od udarca glavom!

Vaš Gavun