Raspeće i Ecce homo! u istarskoj slikarskoj baštini
Izvješća (evanđelja) Mateja, Marka, Luke i Ivana o muci, smrti, uskrsnuću i uzašašću Isusa uglavnom su identična, razlikuju se u opisima na razini osobnoga zapažanja i stila, ali sva se četvorica drže osnovnog sadržaja tih presudnih događanja koja su jednom zauvijek obilježila svijet, barem njegov veliki dio.
Izvjestitelji su vični peru, štivo im je čitko i zanimljivo, štoviše, ono spada u obvezatnu literaturu, barem za onoga tko se smatra intelektualcem. Biblija je najčitanija knjiga na svijetu, kako Stari, tako i Novi zavjet; čita se napose u tzv. Velikom ili Svetom tjednu, koji slijedi od Cvjetnice (Nedjelje Muke Gospodnje) do nedjelje Uskrsa, što se ove godine slavi 20. travnja.
Matej, Marko, Luka i Ivan zanimljivo su opisali Isusov križni put, smrt na križu i prazan grob, trijumfalno uskrsnuće.
Zanimljiv je i umjetnički opis i opus Muke i Uskrsnuća u opsežnoj knjizi "Slikarska baština Istre, Djela štafelajskog slikarstva od 15. do 18. st. na području Porečko-pulske biskupije" Višnje Bralić i Nine Kudiš Burić, objavljenoj 2006. godine.
Posljednja večera (Coena Domini), na kojoj na blagdan beskvasnih kruhova, Pashu, Isus sjede za stol s Dvanaestoricom od kojih će ga jedan, Juda, izdati, čest je kršćanski ikonografski motiv. Sliku u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Fažani narisao je Zorzi Ventura, u župnoj crkvi sv. Stjepana u Motovunu Francesco Bonazza, a onu u porečkoj Eufrazijevoj bazilici Jacopo Palma Mlađi, zvan Jacopo Negretti.
Slike s istom tematikom, nepoznatih slikara, nalaze se u Pazinskom sjemeništu i u župnoj crkvi sv. Jurja i Eufemije u Rovinju.
Ecce homo! (Evo čovjeka!) se kao ikonografska tema javlja u 15. stoljeću. Postala je, poslije Raspeća, jedan od najčešćih prikaza Muke, koja je zamijenila scene suđenja i Pilatova pranja ruku. Slika u samostanu sv. Franje u Rovinju prikazuje Krista u trenutku kad ga Pilat pokazuje svjetini i izgovara čuvene riječi: Evo čovjeka! Svjetina uzvraća: Ukloni! Ukloni! Raspni ga!
U Zavičajnom muzeju Rovinja dvije su slike na tu temu, jedna nepoznata majstora, druga Bavarca Johanna Carla Lotha: atletsko Kristovo tijelo ne odaje tragove mučenja, ali potiče vjernike na promišljanje njegove fizičke i moralne patnje.
U 6. stoljeću pojavljuju se križevi s golim Kristovim tijelom, tek s pojasom (perisoma) oko slabina. Raspeća, nepoznatih slikara, nalaze se u crkvi sv. Križa u Kožljaku, u župnoj kući u Pićnu (Kristove su ruke neprirodno izdužene), crkvi Gospe od Anđela u Poreču (slika prenesena iz franjevačke crkve), u župnoj crkvi u Rovinju (nezgrapne proporcije likova), franjevačkom samostanu u Rovinju, u vodnjanskoj župnoj crkvi i crkvi sv. Marije Magdalene u Zambratiji.
Autor slike "Skidanje s križa" u crkvi sv. Foške u Vodnjanu je Francesco Friginelica. Po uvriježenoj ikonografskoj shemi, onaj koji u ruke prima Isusa je Josip iz Arimateje. Mrtvo tijelo dodaje mu Nikodem.
Maffeo da Vicenza nacrtao je uljem na drvu uskrslog Isusa, djelo koje se nalazi u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Umagu. Ogrnut perisomom, bijelim platnenim omotačem, trakom koja mu jedva pokriva stegna, Isus stoji na kamenom postolju, vjerojatno ploči vlastita groba; obgrlio je veliki križ i pokazuje ranu od čavala na desnoj ruci.
Djelo iste tematike, nazvano "Silazak u limb", tempera na drvu, u crkvi sv. Spiridona u Peroju, prikazuje limb kao tamnu pećinu. Papa Benedikt XVI. ukinuo je limb koje se, prema tradicionalnoj teologiji, smatralo mjestom između raja i pakla, mjesto u zagrobnom životu gdje se nalaze duše onih koji su bez svoje krivnje isključeni iz raja, npr. nekrštena djeca. (priredio Robert BURŠIĆ, ilustracije iz knjige "Slikarska baština Istre")
