Rekvijem za 1. maj
Nekad je za 1. maj bilo obavezno rano buđenje uz glasnu pleh-muziku koja bi na otvorenom kamionu s arnjevima ukrašenim svježe ubranim mirisnim jasminom i jorgovanima obilazila mjesto. U zapučku do visokog sjaja izlizane rekle od teget plavog poliestera, još od sinoćnje probe supijanog dirigenta s debelim cvikerima, stršao bi neizostavni očerupani crveni karanfil. Stajao je taj cvijet kao kontrapunkt prljavim debelim davno zlaćanim rojtama koje su mu lijeno visjele s masnih epoleta.
Prvomajske budnice obilježile su mnoge naše prve prvomajske asocijacije uz praznik rada. Moralo se bučiti i budničiti rano ujutro, budući je to održavalo direktnu vezu s prvim počecima obilježavanja ovog praznika. Naime, radnici su nekad ovom ranom i glasnom glazbenom paradom namjerno bučili po svojim naseljima i gradovima jer su jedino tada imali vremena skrenuti pozornost na sebe – budući su nakon parade morali stići i na posao!
Danas se ni limenjaci ne mogu više probuditi ranije! Evo skoro će podne a ovi naši tek sad tandrču po selu! Danas je 1. maj – tek praznik rada! Bitno je u ovom iskazu zapamtiti da vam danas nije nikakav blagdan – već p-r-a-z-n-i-K! Prazna riječ.
U hrvatskom jeziku riječi blagdan i praznik nisu istoznačnice, blagdanima se blaguje u slavu i korist neke (sve)višnje misli, a praznicima se praznuje, odmara, tek i možda - ne radi. Onda razlikujemo školske praznike i uskrsne blagdane!
Znate onu priču o etimologiji riječi tašta i punica? Nekad je u zajedničkoj staroslavenskoj povijesti našeg jezika za imenovanje ženine majke postojala samo riječ tašta. No kako je ta riječ sinonimijski bila vezana za riječ tašta u smislu prazna, isprazna (jesti nešto natašte, znači na prazan želudac), naša tašta, koja je bila vrlo tašta (i isprazna) žena, tražila je za sebe i za svoje označavanje novu riječ koja neće imati takvih ružnih sinonimičnih veza, pa je onda nastala riječ - punica! Dakle suprotno od prazne, tašte postala je puna, punica!
Isto tako razlikujemo dakle i riječi blagdan i praznik, isto a nije isto: blagdan je nešto puno, toplo i ugodno, a praznik – to vam je više niš', govno na vr' šibice!
Danas niti jednom od velikih trgovačkih centara nije bilo ni u primisli zatvoriti ili ne raditi - dok je za nedavno obilježeni Uskrs bilo nepojmljivo pronaći ijedan trgovački centar koji je radio, a jedan od tih velikih trgovačkih lanaca čak je bio zatvoren i na Uskrsni ponedjeljak. (Tek sam slučajno naišao na jedan mali market u Višnjanu koji je na Uskrs bio otvoren.)
Da se razumijemo – nemam ja ništa protiv obilježavanja religijskih blagdana neradom! Nemam ništa ni protiv Uskrsa – što mi je bio spočitnuo jedan poznanik nakon onog teksta "Smrt u Veneciji – Uskrs u Rimu". Ali očito je da kod licemjernih poslodavaca postoji veći strah od toga da se ne zamjere Bogu, nego radnicima ili radu! Mada ih je sve iz gornje rečenice stvorio upravo rad!
Radnika se više nitko ne boji, a oni se boje svakog! Bog se slavi neradom, a rad pa-radom! Bog postaje opipljiv, a rad fluidan!
Najviše od svega čini se i Bog i poslodavci radnike plaše s glađu! A to je moćan strah! Sjećate se onoga: Tko radi – ne boji se gladi! Koliko je to brate očito naopako! Čak bismo mogli reći kako praznik rada postaje praznik glada! Ali, kao što sam već jednom bio rekao: Glad nije ono najgore što vam se može dogoditi! Vjerujte mi na riječ!
Jeste li zamijetili, bilo da ste darvinisti, zadrti kreacionisti ili čak i nešto blaži evolucijski kreacionisti, da se barba Bog baš nije pretrgao u izmišljanju tog "raznolikog" živog svijeta! Sve su to varijacije na jednu te istu temu gladi oko koje se sve vrti: Rupa Bez Dna oko koje se u istoj nakani i svrsi da je napune razmješteni organi iste ili vrlo slične namjene! Bilo da se zovu ruke, noge, pandže, ralje, kljun, krila, kliješta, mozak, trepetljike, rep ili peraje – svrha im je ista: što učinkovitije napuniti rupu u kojoj se prerađuje i stvara energija za rad isto tih organa + nešto malo pride za zalihe! I tako vajk u krug! Puniš rupu da bi imao snage puniti rupu!
'Ajmo mi žurno nazad na kreacionistički maj: klasne dosege radničke klase (8+8+8 recimo) danas čuvaju zanimanja koja i nemaju baš puno veze s onim što se u korijenu obično misli pod terminom radnička klasa. Danas 3 radničke osmice čuvaju državni službenici, učitelji i medicinske sestre – sve ostalo, i ono što će uskoro biti autsorsano, nema više oružja za klasnu borbu! Radnici su nekad bili strojari, kovači, željezničari, talioničari, varioci, rudari, građevinari, vozači, ložači, čistači, kopači, kuhari, drvosječe, staklari, stolari, kočijaši - a oni drugi bili su u najboljem "poštena inteligencija", birokracija, administracija – i uglavnom su u klasnoj borbi držali ljestve velmožama, veletrgovcima, tvorničarima – riječju kapitalistima!
Sindikati su danas samo malo više socijalno osjetljiviji birokrati koji s radnicima imaju veze upravo toliko koliko traje borba s grahom u izvitoperenim plastičnim tanjurima koji peku dlanove, tako da beštek moraš držati u zubima ili džepu ako nećeš da se sfuriš!
A i taj njihov crveni karton vladi? – Njega si mogu zataknuti znate već gdje! U zapučak! Ili bolje: u rasporak! Nije ni čudo da su prvi i najveći upliv u američku državnu strukturu mafijaši ostvarili upravo preko sindikalnih podružnica.
Isti onaj višlje spomenuti poznanik reče mi jučer kako će danas, za maj, morati raditi budući mu je šef tako naložio!
- I, pitam ga, zašto nisi odbio?
- Ma da, jesi ti lud, mogu odbiti i čekati otkaz, tako ti je kod nas! (Inače radi u firmi jednog našeg veeeelikog gazde, gazdurine čak!)
Htio sam ga još pitati bi li odbio doći na posao da mu je šef bio naložio da dođe na delo i na Uskrs... ali nisam, ne bi bilo fer ni prema njemu, ni prema Bogu, a ni prema onom gazdurini... pa nećemo petljati babe i žabe, valjda! Nemoj srećo, nemoj danas!
Vaš Buraz s burze:
okorjeli ne – radnik! (Nažalost!)
