Rally Nikola Tesla – 3.dio. Pakleeeeni vozači, čeeeličnih živaca

Laserske zrake koje su dolazile iz roleta bile su sasvim siguran indikator da je sunce pobijedilo u ratu sa noći isparanom gromovima i pljuskovima. Naše očne rolete, u hipu, od jutarnje zbunjenosti poprimaju oblike ratobornosti.  Jer...doooošlo je vrijeeeme PAKLENIIIH.. VOOZAČAAAA.

Naša uzdanica i počasni pilot našeg bolida, drug Nenad, djeluje mi malo izmoreno. Kaže da se noću dizao par puta, ko fol, da provjeri kakav je status punjenja, ali to on iz kurtoazije, jer znam ja kako mogu „pilati“ kad hoću. Potvrdili su mi to i drugi učesnici sa viših katova hotela. Uz zahvale što nisu prespavali start drugog dana rallyja.

Kava koja vraća vjeru u budućnost, pakiranje i odlazak na simpatičnu njivičansku rivu, koju napuštamo oko 10.30 uz policijsku pratnju. (valjda da bi se spriječila razuzdana kočoperenja i driftanje u centru). Laganom vožnjom do Krčkog mosta započelo je zagrijavanje današnje ture kojom treba stići do 220 km udaljenog Zadra. Dok se na mostu organizirao fotosešn, u kontra pravcu nailazi kolona oldtimera. Bio je to prvi Susret generacija na turu. Dolaskom na ravnu dionicu magistrale, prema Novom vinodolskom, Tesle jedan za drugim počinju sa pretjecanjem policijskog auta koji je time automatski izgubio funkciju safety cara, i taj trenutak označio je dan prave trke. Oni naoružani skupocjenom tehnikom naoružali su se - skupocjenom tehnikom, a učesnicima sa skromnijom mašinerijom ostale su na raspolaganju druge taktičke vještine. Prolazimo Crikvenicu, Novi vinodloski. Tiko tu postiže i 80 km/h, ali danak veselijoj vožnji moramo platiti zaustavljanjem u Senju. Nalazimo predobro mjesto, disco-bar-pizzeriju Meduza, čiji prezauzeti vlasnik, čuvši o čemu se radi, zanemaruje dio svojih obaveza i pokazuje svoje lice dobrog domaćina.

Lokal je tik do mora, tako da slijedi informacija za naredne elektroputnike da kraćenje vremena potrebnog za punjenje mogu iskoristiti sunčanjem na prekrasnoj, šljunčanoj plaži. I kontrolirati ampermetar iz ležećeg položaja. Mjesto posjećuju i brojni motoristi, pretežno austrijskih i njemačkih tablica, koji su nekada u ovom kvartu bili raritet, a sada ih ima više nego u Austriji i Njemačkoj. Kako je Karlobag punkt, na itinerer listi označen kao mjesto za službeno punjenje, nakon procjene da imamo dovoljno struje do njega, nastavljamo put. Nedugo nakon Senja, cesta se balistički diže u brda. Ljudi u običnim autima to ni ne znaju. Ali Tiko i mi znamo jako dobro. Raša je, kao jedini test do tada, ispala dječja igra. Nakon cca 12 km konstatntnog uspona, prvi (poslije se ispostavilo i jedini) problem. Lagano pregrijan kontroler. Nešo odlučuje da ne riskira oštećenje i stajemo da ga odmorimo uz konstataciju da smo malo pretjerali sa ritmom. Da je to istina, potvrđuje nam i uskoro pristigli Mitsubishi Miev sa vozačem Svemirom, sa kojim nas zajednička muka spaja i rađa se novo prijateljstvo. Svemir kaže da mu je autonomija sa, na displayu prikazanih 70 km, nakon 12 kilometara uspona spala na 10. Te stade i on da se odmori. Strom kuži..:“prijatelji u nevolji“, te odlazi izmjeriti kolika je još dužina ovog izazova. 5,2 km pisalo je na odometru kad sam se vraćao do automobila. Odluka je da sreća hrabre prati i da je vrijeme za pojesti ovu uzbrdicu do kraja ili.. na dijetu.

Tiko uspijeva, ali mali Miev posustaje skroz. Odlučujem pomoći Svemiru i odlazim tražiti mjesto gdje ga možemo dopuniti. Lutam napuštenim stancijama, ali na kraju ipak nalazim kuću sa živim stvorom, te navodim Svemira kud da dođe. Dolaskom Mieva, konstatiramo da je orginalni napojni kabel kratak za 30 cm. Uguravamo auto pored kuće i namještamo ga tako da kabel tek što je stigao do priključnice. Upoznajemo se sa simpatičnim g. Miletom, nekadašnjim gostioničarem i makroom. Za to vrijeme Tiko javlja da je uspio doći do Karlobaga i naći mjesto punjenja, koristeći regensku dopunu. To znači da par kilometara naprijed počinje nizbrdica. Punimo najkraće moguće i uskoro se priključujemo Tiku. Nalazimo ga kraj bisera punioničke tehnike... produžnog kabla ukopčanog u obližnjoj pizzeriji. Prefrigani Mitsubishi koristi istu metodu. Časkanje i ručak krati nam vrijeme čekanja. Dan se bliži kraju, a Paklenica se čini pakleno daleko. Svemir nije ni blizu dovoljnoj količini struje potrebnoj do tamo i želi ostati u Karlobagu. Ali odluka je pala... da ne smijemo ostaviti ni jednog ranjenog druga i da Zadar noćas moooooora pasti! Nagovaramo mrsku konkurenciju da ipak pokuša.

Srećom, nastavak je ravna cesta uz more. Napomena da ravna, za elektro pogon ne znači da cesta vijuga lijevo-desno, nego gore-dole. Primjećujete li razlike u pojmovima? Ma, sve je kod elektro pogona drugačije. Odličnim prosjekom od 70 na sat i čak i pokušajima međusobnog pretjecanja (u dužinama od 5 km po pokušaju) ubrzo stižemo u Starigrad, a blagodati prave pravcate punionice koja je tu instalirana zamjenjujemo vozačima komotnijom varijantom... konobom Marasovići. Na prekrasnoj terasi, ispod stabla murve, u pakleno tihom okružju NP Paklenica, prikupljamo dragocjene kilovate i snage za završni sprint do Zadra. Malom se greškicom kod Masliničkog mosta uključujemo na Dalmatinu i taj potez do Zadra, jedina je proba vožnje autoputem na touru. U Zadar ulazimo tiho ali gordo, oko pola noći. Spremna čeka puniona kod morskih orgulja gdje zatičemo ostatak karavane. Magistrala savladana. Tiko pjeva borbene pjesme. Mitsubishi potučen do nogu.