Rally Nikola Tesla 4. dio Tragom velebitsk(og crnog)e de-genije

Ako postoji mjesto na svijetu na kojem se tako isprepliće i intezivno osjeti život prigradskih sela, samog grada, okolnih otoka, živost trgovine, prijevoza, turizma, bogatstva akcenata, onda je to Zadar.

I takav, živ i razigran, dočekuje nas njegov famozni poluotok. Autobusi svih registracija, taksisti, brodovi koji ukrcavaju ljude i raznoraznu robu za brojne okolne otoke, pa čak i megakruzer prepun furešti svih rasa. I sve to na relativno malom, uzavrelom prostoru.

Za šlag na torti pobrinula se i naša karavana Prvog EV rallyja, čija je zadnja etapa krenula baš iz tog osinjaka.

Današnji „zalogaj“ tko prođe, ulazi u anale, jer u pitanju je 330 km puta, od čijeg mi se uvodnog dijela stvaraju veliki žuti upitnici nad kacigom. Čeka nas VELEBIT! Ona uhhhhh dionica Obrovac-Gračac. Sjećam je se još odavno, dok je glavna limuzina u našoj obitelji bila Škoda 1000MB. Sjećam se oca kako je sa strepnjom i sav napet krajičkom oka pratio zavojite serpentine, a svu pažnju okupirao bi mu instrument zadužen za kontrolu temperature rashladne tekućine. Jer tamo je taaako gadna i duga uzbrdica. Zato na tom dijelu i nisam mogao biti uz Tika. Bilo mi je prenevjerovatno da se on tamo uzvere, a i prenapeto je to bilo za gledati uživo. Kao kad gledate finale neke važne npr. košarkaške utakmice u kojoj se u zadnjim minutama izmjenjuju vodstva. Zato sam ga pustio naprijed..da se dobro koncentrira i pripremi na taj izazov. Kao što 2 dana prije nisam bio baš najsigurniji da će uopće doći do toga izazova, tako sada nisam bio najsigurniji da će se uspjeti popeti na Velebit, jer Velebitu su elektro auti nepoznati, a on na neznance ne gleda blagonaklono. Rekao sam Neši da me strah toga dijela, ali da ga ne želim previše plašiti. A on se i nije preplašio. Nekako je, kao, vjerovao u svoj sklop...tako je krenuo. Možda jer nije znao, a možda i bolje da nije. Vozikao sam se tako, lagano kruzajući uzvodno, zaustavljajući se često i provjeravao nema li njegovog poziva. Neeeeeema poziva.

Iza svake serpentine mislio sam da ću ga ugledati, nadajući se da neću, ali nisam ga naposlijetku ugledao. Viđao bih samo aute „protivničkih“ timova, kako se istinski trude savladati planinu.. I dok sam stao na jednoj panoramskoj točki, da malo osmotrim kako izgleda Obrovac iz ptičje perspektive, stiže poruka od Neše da je vrijeme za crno velebitsko pivo (!?). A on ne pije apsolutno. Poruka je stigla iz restorana Zvonimir iz Gračaca. USPIO JE ĐAVO BAKRENIIII!! USPIOOO!!!

Palim po gasu jer tko bi odbio takav poziv. Grč u stomaku nestaje i sada po prvi put vjerujem da će Tiko uspjeti ostvariti svoj plan. Prolaskom tunela koji je ujedno i kraj te 990 metara visoke, nedodirljive točke, ulazim u zelenu Liku. Na izlazu iz tunela, svoju poziciju zauzela je posada kamiona-agregata i strpljivo čekala treba li kojeg umornog penjača „nahraniti“.

Uskoro se priključujem našem dobro raspoloženom asu. Dočekuje me sa rukama u zraku. Zadovoljan je i raspoložen za proslavicu. A ima zaštoi biti. Sa ljubaznom domaćicom Zvonimira već je uspostavio prisnu vezu...priključnim kablom na utičnicu u njenom lokalu. Po ko zna koji put, strpljivo prezentira svoje čudo tehnike zainteresiranim gostima lokala. Osjeća se radost i ushit u našem malom timu. A da velebitsko pivo nebi bilo usamljeno u našim „tunelima“, domaćica nabraja neke od tajni ličke kuhinje.

Procijenjeno vrijeme dopune za narednih 60 km, uz razdraganu atmosferu uspjeha prolazi brzo. Uz zahvalu na ljubaznosti i pomoći osoblju Zvonimira, krećemo put Smiljana, rodnog mjesta Nikole Tesle. „Cesta raaavna dugačkaaa nevidiš joj kraja saaamo.. tragovi puta na moome licuuu...“ rekao bi Štulić za ovu dionicu. Iznenađeni kako se Gospić oporavio od nemilih događaja kojima, nažalost, nazočismo prije (o božeee šta toliko je prošlo) 2 desetljeća, a upućeni transparentno postavljenim znakovima, ubrzo smo u mauzoleju Genijalca iz Smiljana.

Zakasnismo na event (ma i tako su to bili neki šminkeri.. 100%?), ali zato nismo propustili priliku da ga razgledamo, kao ni da pogledamo dokumentarni film koji nas je podsjetio kolika se ljudina rodila tu, gdje smo mi sada. I koja je veličina njegove ostavštine.

Svojom nazočnošću, ovaj dio relija došli su uveličati i neka znamenita imena hrvatske autelektro scene, ali pošto im trud nije tako velik jer su došli su crnim Audijima, imena im namjerno neću spominjati. Pa neka pate. Na ulazu u mauzolej instalirana je i jedna od malobrojnih, tipskih elektro puniona, prilagođenih po Teslamotors standardima. Dopunjeni Teslinim veličinama bez većih problema prelazimo „brdašce“ Kapelu. Prolaskom dionice koja se potpuno adaptira u dužini od 3-4 kilometra, Tiku smo uspjeli testirali čak i offroaderske mogućnosti. Korenica nas dočekuje u zalasku, već lički hladna. Punimo samo kratko u jednoj pizzeriji jer na itinereru su kao pit-stop označena Plitvička jezera. Temperatura se spustila na gotovo one iz veljače. U sami sumrak dolazimo na parking 1 Plitvica uz nemalo iznenađenje što smo dostigli gotovo polovicu učesnika. (JEEEE!!). Dok je auto (konačno) na moćnom priključku, uz večeru razvlačimo autokartu, već više desetaka puta otvaranu, i kujemo plan za dalje. Do Karlovca je 90 km. Puno. A Mrak. A Zima. A nebo ljubičasto. A gdje? A šta? Dobivamo info da je u Slunju organizator osigurao jedan polu pit-stop. Pada odluka iz urte iliti inata – idemo do kraja!

Oblačimo na sebe sve što smo ponijeli od ljetnih stvari (osim peraja) i palimo za Slunj do kojeg je narednih 60 km. U Slunju dostižemo žedne Nissane, sa vozačima koji su novinari nekih naših renomiranih dnevnih listova, sa kojima nadalje držimo bok uz bok. Prijateljstvo sa njima nije počelo dobro jer kabel koji je napajao njih par i Tika pregara dok mi čekamo uspješnu dopunu u Rastokama. Rastoke smo posjetili tipično turistički... u pola noći, ali uspaničeni poziv vozačima, radi prije spomenutog tehničkog problema, grubo ga je prekinuo.

Jedan od sudionika, iz prijateljski nastrojene e-Bube, dao nam je pomoćne kordinate za prepoloviti distancu Slunj-Zagreb, koju ne bismo mogli savladati u komadu. Nastavljamo oko 1 u noći prema Draganiću. U Karlovcu prepadamo uspavanu policijsku patrolu. Dok začuđeni kontroliraju Tika, iza leđa im se čudnim trikom stvaraju pristigli Nissani. (te tu drug policajac naheri kapu). U Draganić stižemo oko 2 ujutro i u mraku jedva nalazimo mjesto gdje nas e-Bubina veza strpljivo čeka. Smrznut on... smrznuti mi.

I dalje..starom karlovačkom. Kroz lučko i........ZAGREEEEEEEB! NAKON 20 SATI NA CESTIIIIII!! NAKON VELEBITAA!!!..KAPELEE!!!...PLITVICAAAA!!....ZIMEEEEE (mamu jooj..)!! NAKON 330 ELEKTROO KILOMETARAAA!!! EJJJ, TIKOOO?? MOŽEŠ POČETI GOVORITI KAJ! I OBRAĆATI SE SEBI SA VIIIII!!!! SVAKA ČAST BAKRENI MAJSTOREEE!! I DEVETACIMA! ŠTO NIŠTA NE ZABORAVIŠE POŠERAFITIIII!!