Šesto čulo

Sigurno ste čuli onaj dobri stari vic o onome kad su dva Hercegovca odlučila u Zagrebu otvoriti poduzeće.

Jeste? Ma nema veze, svejedno ću ga ponoviti, treba mi za uvod!

Dakle dođu njih dva do gospođe koja je radila na registraciji poduzeća, recimo da se zvala Milica, i počnu oni tu zahtjevnu proceduru. Odmah ih gospođa Milica počne upućivati što im je sve za činiti i naravno za početak ih upita kako će im se poduzeće zvati!

- "ŠESTO ČULO", odgovore obojica ponosno, u glas!

Gospođa Milica ih pogleda skoro zadivljeno, oduševilo je ovo zanimljivo i intrigantno ime u poplavi mnogobrojnih, dosadnih i neinventivnih trade-ova, cro-ova, exporta, importa s kojima se svakodnevno susretala.

- Baš ste me ugodno iznenadili, gospodo, svaka čast, kako ste se samo sjetili ovako dobrog imena za firmu?

- Ma i nije bilo teško, reče jedan od njih, ja sam Jure Šesto, a moj partner se zove Mato Čulo! :)

Eto baš me to danas zanima: ŠESTO ČULO!

Uvriježeno je mišljenje, koje vrijedi još od Aristotela, kako ljudi imaju pet čula ili ćutila: dodir, miris, okus, sluh i vid. Međutim, sva je prilika da ih imamo i više, a budući da često ta "druga" čula koja su mimo ovih pet, prelaze u ezoteriju, ljudi ih izbjegavaju definirati, ili ih, u boljem slučaju, svrstavaju pod ono što zajedno zovemo: šesto čulo!

Pod šestim se čulom najčešće predmnijeva ono što bismo mogli svrstati u predosjećaj ili, šire, intuiciju! One druge, ezoteriji bliže sastavnice, kao što je mogućnost opažanja nevidljivih dimenzija postojanja svijeta duhova, vila, anđela... nećemo ovaj puta uvrstiti u bavljenje šestim čulom!

Intuicija, koja nas zanima, ono je što je činilo skokove u napretku ljudske vrste. Intuicija je ono što je neki pojedinac imao jedini i prije svih drugih ljudi, što je potom pretočio u znanje koje je pomoglo da se ljudski rod skokovito razvije i napreduje. Intuicija je način spoznaje koji nije imao nikakvog prethodnika. Ono što su veliki umovi dosegli intuicijom, izvanredan je doseg ljudskog uma jer do tada nije bilo ni jednog uzorka za njihova pomaknuća na koga bi se ovi intuicijom obdareni pojedinci, mogli pozvati, pomoći ili osloniti pri svojim novim otkrićima.

Neki te skokovite napretke ljudske vrste (vatra, kotač, luk i strijela, bumerang, piramide, pismo, barut, tisak, para, struja, komunikacije, kompjuteri, internet...) pripisuju i nezemaljskim utjecajima, čuvenom Nibiru ili još kojem drugom udaljenijem kozmičkom laboratorijskom utjecaju kojemu smo bili podvrgnuti. Ali to je opet skoro pa ezoterija, te nećemo ni o tome!

U našem tijelu postoji izgleda centar za intuiciju, pa makar se mnogi ne mogu složiti je li to mozak ili srce ili čak stomak - povezano na onaj osjećaj u stomaku kad znate da je nešto "divlje u zraku", a ne možete to dokučiti. Kako je najviše ćutila spremljeno negdje u području glave (usta, nos, oči, uši), držat ću i ja da nam je i intuitivno središte u glavi, u mozgu!

Mozak je jednaki alat kojeg svi imamo ali ga nejednako koristimo – svijet se neprestano mijenja pa se čak i oni najuspješniji u ljudskoj vrsti moraju dnevno prilagođavati kao bi preživjeli! A oni drugi? Jadna li im majka!

Da smo svi jednako uspješni, život bi bio utopijski dosadan ili ga više čak ne bi niti bilo. Razlika u uspješnosti jedinki omogućava napredak cijeloj vrsti. To: "napredak" shvaćam izrazito dvojbeno, da se razumijemo, budući nas ovakvo 'napredovanje' vodi uništenju, i da je krajnje vrijeme da nas "pohodi", osvježi, prosvijetli, osevapi ili što već ne – neka nova manje ili više osobna intuitivna kategorija spasa!

Plašim se da smo prijelomnu točku s koje nema povratka, već prošli, a da nismo (u)gledali niti jedan ozbiljni znak upozorenja! No, s druge strane, ono što se desi kad nam intuicijom obdareni pojedinci spasonosno pokažu svjetlo na kraju tunela – nepredvidivo je, iznenadno i začudno... pa možda i imamo još neke šanse!

Nažalost prestali smo slijediti intuiciju i sve se češće oslanjamo samo na tuđu uputu! Djecu ne učimo intuiciji već imitaciji!

A ako je imitacija cilj uspjeha, izgubili smo sve ostalo, izgubili smo, ili gubimo estetiku, etiku i razlikovnu genetiku – izgubili smo sve ono što titra drugačije od nas samih!

(Ono što uvijek volim reći u ovakvim prigodama, a što ilustrira poantu: Tko pogodi metu, promaši sve ostalo!)

Niti jednu jedinu sliku, glas, boju, kretnju, dodir ne doživljavamo jednako bilo kojoj drugoj ljudskoj jedinki, ma koliko nam ona bliska bila, a opet, umjesto da hranimo tu razlikovnost, nadajući se kako će nam ona donijeti ono "novo" mi stalno uopćavamo znanje i neprestano naglašavamo vrijednosti kolektiva. Kolektiva koji nas orvelovski nezaobilazno vodi u jadno, dosadno, uniformirano štovanje istosti!

Da nešto kao predosjećaj, intuicija ili šesto čulo odista i postoji i sam sam se nekoliko puta uvjerio. Kako ne bih zvučao patetično i počeo se kretati suptilnom granicom Twilight zone, navest ću vam tek možda najbizarniji primjer:

Prije dosta sam vremena, zbog neujednačenog početka radnog vremena mene i supruge, bio porimoran dolaziti na posao sat vremena ranije. S početka sam ranojutarnje besciljno plazao po internetu, a onda sam naučio i šetati po gradu. Čudo je to vremena. Za pedesetak minuta laganog hoda prođeš skoro cijeli grad. Od roza zgrade, preko tržnice, Peškere, starogradskog uzobalja, hotela Palazzo tada u velikoj izgradnji, rive, suda, vrtića, pa preko autobusnog, starog igrališta i Cimarea, pored nekdašnje tiskare - nazad na polazište. Ranim jutrom Poreč je samotno mjesto, pogotovo van sezone. U sezoni još kako-tako – muvaju se dobavljači, oko 7 se otvori i pokoja birtija, ali van sezone kad u to doba vrijeme još bude otužno sumračno... Poreč postane izuzetno mjesto za samotno i plodonosno istraživanje: otkriješ mu i vidiš sve mane. Ali grad je tada poput žene pored koje se svako jutro budiš: vidiš je otkrivenu, ranjivu, snenu i neurednu – no znadeš da ćeš s noći opet biti sretan i smiren u toplom, otajstvenom i tajanstvenom krilu! Da, to je bila upravo ona godina kad sam na ovom portalu pisao onu poetsku dnevnu 'javnobilježničku' kolumnu 365 x drugačije! (Vidiš, vidiš, kako sam bio sloganski vidovit: da sam se još malo usredotočio mogao sam predvidjeti današnji hrvatski turistički slogan, pa bi umjesto brkinih "Hrvatska - raj na zemlji!", moglo stolovati moje "Hrvatska - 365 x drugačije!")

U tim sam svojim jutarnjim šetnjama, a radi razbijanja jednoličnosti uveo i dodatnu zanimaciju.

Naime, tamo bih na početku Šonjinog šetališta, gdje je uz stare zidine najduži i najširi ravni potez, hodao žmireći. Cilj mi je bio doseći 100 koraka na žmirećki! Zašto?

Eto, baš zato! Bez neke velike veze! Htio sam provjeriti mogu li kontrolirati svoja osjetila i navigaciju u za tijelo i um promijenjenim uvjetima. Hodao sam svaki dan, po svakakvom vremenu. Naravno počeo sam od 10 koraka, pa im polako povećavao broj, kad bih uspješno savladao prethodnu rutu. Eheeeej, moglo se tu škiljiti i ćoriti, ali koja svrha ako sam sebe varaš. Besa koju daš sam sebi uvijek je najjača. Druge možeš i smuljati, ali koja je svrha ako sebe mažeš?

Nije taj izazov ni bio baš onako pacerski bezopasan, desna strana trase nije imala nikakve zapreke a da možebitno ne završiš na oštrim stijenama visoko uzidane obale. Iako je šetnica na tom mjestu bila široka i iako sam uvijek kretao s njene sredine – ni u posljednjim etapama vježbe nisam baš uvijek bio siguran koliko sam daleko od ruba.

Vremenom sam naučio pratiti zvukove, vjetar, sunce na potiljku ako ga je bilo... bilo je skoro lako hodati kad je bilo bučnih valova koju su se razbijali o tvrdi kamen i koji su prskali po šetnici, ali za mirnih dana, bez vjetra, bez galebova, bez sunca... sam sa sobom...

Upravo je takvo bilo i to jutro o kome vam u stvari pričam. Slutite što se dogodilo? Nego što! Nema potrebe za hinjenom dramatikom!

Bio sam negdje preko pedesetog koraka. Koliko se sjećam 56 ili 57. I samo odjednom – netko me je isključio! Totalni shut down, Ctrl+Alt+Del. Nešto me ukočilo na mjestu. Nisam mogao upravljati niti jednim dijelom tijela. Niti jednim mišićem, nisam čak mogao ni oči otvoriti. Hrpa nedefiniranog zujanja, iskričavog pulsiranja i neopisiva vrućina... kao da sam bio pregrijao sve sklopove!

Sve je to trajalo kratko, bar mislim, nisam štopao! Kako je alarm jenjavao, mogao sam najprije otvoriti oči – vidio sam samo vodu, mirno i izdajnički tiho jednolično ništavilo vode, pogledao sam prema stopalima – prsti desne noge već su bili preko ruba, lijeva je bila tek nešto malo iza! I oštro stijenje ispod mene!

Polako sam se restartao, kad se osjet vratio i u noge, mirno sam ih povukao unazad. Okrenuo sam se uokolo da bih vidio nije li me tko gledao. Tko zna što bi promatrač pomislio? Još sam dugo poslije tog iskustva sjedio na obližnjoj klupi i mislio o tome koliko sam s takvim novootkrivenim pomoćnikom sad jači i hoću li i sutra uopće moći nastaviti s vježbom!

Zato pamet, ili bolje, intuiciju u glavu - nju treba slušati!

Što da vam dakle dalje duljim: ako vas ikad zadesi takva situacija, da vas netko ili nešto isključi, zakoči ili ukoči - otvorite oči, pogledajte u jednolično opasno ništavilo pred sobom, lagano se odmaknite od ruba, okrenite se i 'odite na drugu stranu!

Vaš Gavun