Dobili smo što smo tražili, na scenu stupa generacija glupanoida

piše: Josip Kraljević/poskok.info

U moru vijesti o još jednoj ekonomski kriminalnoj godini, vremenskim (ne)prilikama, osnaživanju militantnih islamskih snaga na području Azije i Afrike, gotovo nezapaženo je prošla informacija da dotična profesorica iz Dubrovnika na popravnom ispitu iz, zamislite, domaćeg hrvatskog jezika, obara više od 90% studenata. Ministarstvo obrazovanja nije reagiralo na sad već višednevne napade na spomenutu profesoricu od strane javnosti i „zabrinutih“ roditelja. Nitko se nije zapitao nije li pomalo smiješno da se toliki broj učenika uopće dovodi u situaciju da završi na popravnom ispitu iz materinjeg jezika, a pogotovo se nitko nije sjetio osuditi tu skupinu učenika koji bi, samo par desetljeća prije, bili maltene društveno izopćeni, ili zapitati se gdje su bili ti isti roditelji koji danas drvljem i kamenjem napadaju profesoricu koja je, budimo realni, napravila točno ono za što je i plaćena. Ne, nije plaćena da obara više od 90% studenata, nego da po vlastitom nahođenju odlučuje što je to točno dovoljno za prolaz, a što ne. Nije li to i uradila? Umjesto napada, zaslužila je glorifikaciju.

Možda ti učenici nisu pročitali Dunda Maroja i Povratak Filipa Latinovitza ili naučili sibilarizaciju, ali ako su imalo pametni, od ove, danas napadane, profesorice su mogli naučiti puno važniju životnu lekciju. Baš po scenariju filma Idiokracija, svakim danom dobivamo sve zatupljenije generacije, koje opet, budimo realni, nisu sasvim krive za sve. Ima dosta toga u općoj kulturi i odgoju. Iako je internet dosta pripomogao, nisam baš siguran da bi se svi ovi priglupi svjetski pokreti tako zarazno širili među generacijama od kojih smo mi, očito bezuspješno, trebali učiti. Ali bila su to neka druga vremena. Možda se varam, ali pjesma sa stihom: “nekad sijamski blizanci, sad smo na popravnom stranci, tko će proć’ a tko past godinu“ nikada ne bi postala hit među omladinom koja je drmala puno jače i opasnije političke sustave od današnjih.

Ne mogu zamisliti Budišu kako u studentskom domu pri pripremi za pokretanje studentskih nereda sluša novi album Ivana Zaka i čita biografiju Modnog Mačka ili nekog drugog podjednako nebitnog stvorenja. Te generacije nisu dopuštale da autobiografije kvazi starleta postanu najčitanija štiva, a sličnim gospođicama i gospodi sa stihovima poput gore navedenog nisu pružile ni gram šanse da se probiju u zvjezdanu orbitu. Postoji genijalan grafit na zgradi Sveučilišta u Mostaru kojeg možda neću doslovno citirati, a koji poručuje nešto ovakvo: „ u Francuskoj gori, u Palestini ginu, u Mostaru studenti fuka piju. Jan Palach se u grobu okreće“! Koliko današnjih gimnazijalaca ili sveučilištarca uopće zna tko je Jan Palach? Koliko ih je čulo za Hrvatsko proljeće i za herojske studente iz tih vremena? Ili M.A.S.H možda? Znaju li uopće tko je Lou Gehrig? Nisam siguran! Ali za Ice Bucket Challenge znaju svi.

Jer je viralan, jer donosi životnu infuziju u obliku fejsbuk lajkova i trenutačnu „popularnost“ u umreženom svemiru. Pokret IBC je kao ideja genijalan jer bi u osnovi trebao ljude informirati ljude o pogubnom ALS sindromu, priuštiti nam, kroz kantu ledene vode, osjećaj koji oboljeli imaju prilikom napada te potaknuti ih (nas) da doniraju(mo) određenu svotu novaca za liječenje oboljelih. Ali, kako to obično biva, ljudi su taj plemeniti cilj lakonski zanemarili i u svemu tome vidjeli priliku za, doduše kratkotrajnu, samopromociju. Ne znam kojim točno putem, do mene je došao video u kojem mladić iz Bosne, koji, možda sam u krivu, najvjerovatnije ne zna točno ni prevesti Ice Bucket Challenge, objašnjava da uopće ne zna niti shvaća svrhu sveopće manije polijevanja hladnom vodom, ali eto on se ipak odlučio na to, te nedugo zatim dopušta da ga se 3-4 puta zalije kantama ledeno hladne vode.

U manje od minute je, na najjednostavniji mogući način, objašnjena esencija kretenodidne generacije 21. stoljeća!

Postoji li i najmanja šansa da sljedeći svjetski internetski pokret, poslije svih selfija, hashtagova, tverkanja, harlemshakeova, Twittera i Instagrama ovog svijeta, bude onaj koji će potaknuti, slobodno me napadnite, sve imbecilniju omladinu da malo misli svojom glavom, prestane idole tražiti u tipovima poput Dana Bilzeriana i sestara Kardashian, da to bude pokret koji će ih potaknuti da se pokušaju izražavati vlastitim riječima a ne emotikonima i 9GAG meme-ima, te da određeni dio slobodnog vremena provedu na onim korisnijim stranama Interneta i nauče nešto novo, nešto korisno. U tome i jest najveći problem, jer je jako žalosno da danas, pored toliko sredstava za kvalitetno i relativno brzo informiranje, ljudi svjesno odlučuju biti zatucani i izmanipulirani idioti. Uživajmo u ovakvoj budućnosti, bolju nismo ni zaslužili!

Članak je izvorno objavljen na portalu poskok.info, prenesen je uz dozvolu autora.