Logo - www-parentium.eu

Umjetnik na odmoru – umjetnost na umoru!

06.09.2014. (11:11) Autor: Gavun

Prije neki dan završen je veliki projekt avangarde pod nazivom Umjetnik na odmoru! Institut za istraživanje avangarde, Kolekcija Marinko Sudac, Valamar Club Tamaris i Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, izložbom Umjetnik na odmoru 2014. završili su istoimeni projekt cijelo(večernjim) programom u koma sam naročito zapazio najavu performansa kojom je njemački perfomer Ulay izveo pričinu pod nazivom Grijanje zidova muzeja. Cilj mu je bio zagrijati muzej svojim tijelom kako bi ovaj bio što topliji i prijemčljiviji novoj publici?! Svojom bi toplinom zidovi čak i privukli novu publiku!

Isti dan medulinski 'performer' Mihael Silađi oguljen do gole kože hodao je Pulom želeći pokazati kako će, ili kako već jeste, ostao bez ičeg, a ono malo što je imao na sebi ostavio je kao zalog svojoj kazni!

Pitam se hoće li Institut za istraživanje avangarde i ekipa uvrstiti i ovaj Silađijev performans u svoju kolekciju ili možda više uopće nije avangardno biti gol i bos, ogoljen i oguljen do gole kože – na korak od gladi! Kako će reagirati naši dušebrižnici, je li im to suviše retro ili nam je to (bar velikoj većini) - budućnost?

Hoće li Silađije itko ikada ugrijati?

Avangarda gladi nije umjetnost? (A) Umjetnik i na odmoru jest umjetnost! Preživljavanje i iživljavanje: krajnosti naše današnjice kojoj je umjetnost odista tek bijedni preslik, bižuterijski privjesak jadnih nastojanja da se bude IN! Skapava li i ona na izdisaju potrošne civilizacije samojeda! Umorna, na umoru, umire...

(A) Što je uopće umjetnost? Neminovni rasap povijesti, kultura, religije, nacija ili i istovremeno žilava borba da do njega ne dođe! Garda i Avant-garda! Prethodnica! Čega? Uvjereni marginalci koji se bore dokazati da je niša mainstrema upražnjena i da su oni najjači aspiranti za popunu! Avangarda bez garda! Puno bi bolje bilo da su neki od umjetnika i ostali na odmoru... ma našli bi se već sponzori... manja je šteta!

Mora li umjetnost biti angažirana? Ne mora!
Mora li umjetnost biti u pravu? Ne mora!
Mora li umjetnost biti korisna? Ne mora!
Mora li umjetnost biti lijepa? Ne mora!
Mora li umjetnost biti? Ne mora!

Jednog dana...

Jednog će dana poeziju svi pisati, kako reče neprežaljeni Miljković... ali hoće li to onda biti... to? Provjerite:

Poeziju će svi pisati

san je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je
najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene
bolesti
cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga

ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju

ali:

hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj

(B. Miljković)

Jeste li zatitrali? Bar malo? Je li vam bar djelić oka bio onako malo vlažnjikav? Meni uvijek! (Čak skromno smatram da su posljednja dva stiha ove pjesme nešto najbolje što je poezija dala uopće!)

Ako umjetničko djelo nakon susreta ne promijeni svog konzumenta, onda ono ne zaslužuje biti umjetničkim djelom: ako nešto pročitate, ako odete na izložbu, koncert, u kazalište, u kino, ili bilo koje mjesto koje (čak i) performansom ili konceptom producira nešto za nekog i ako se onda s tog mjesta vratite, a da se u vama ništa nije promijeniloslešugrijalo – onda i niste susreli umjetnost! Možda tek konzumerističke natruhe gladne kapitalističke medijske gorgone koja pogledom pokušava okameniti i ubiti vrijeme, ali umjetnost niste susreli, ne, nikako! Umjetnost obožava podilaziti i sličiti vremenu u kome "živi", umjesto da takvo vrijeme stvara!

Umjetnost uvijek pada u zamku da ili pokuša larpurlartistički podcijeniti publiku ili je s druge strane nastoji impresionistički precijeniti – a vi niste tu da podvornički otvarate prozore i provjetravate umjetnost od zadaha ustajala znoja gomile, vi ste tu da ona vjetri vas! Vi niste čuvar postava: ili ste vremešna gospoja ili nestašni djevojčurak – no uvijek se zarumenite kad koji zalutali namjernik dođe pogledati to što ljubomorno čuvate i kad mu drhtavo pružite katalog ne bi li se po ogoljelom, šupljem i ječećem galerijskom prostoru vaše duše taj nepoznati netko bolje snašao!

Umjetnost vas mora promijeniti! Bilo kako!

Kut pod kojim titraj, zvuk ili svjetlo s umjetnine pada na vaša ćutila, nije jednak niti jednom drugom kutu, niti jednog drugog čovjeka niti u kojoj drugoj jedinici vremena! Ono što vi vidite, čujete, osjetite – na isti način ne vidi, ne čuje i ne osjeti nitko drugi! Niti je! Niti hoće! Prepustite se užitku i privilegiji jedinstvenosti! To vam omogućava samo umjetnost!

Ako se pak predate - bolje vam je da poput Odiseja pred sirenama zalijete voskom uši i sebi i svojoj posadi, jer nema potrebe vezati se za životno jarbolje ako se ne usudite suočiti s posljedicama sraza sa sirenskim muzama!

Umjetnost je žestoka, često bolna, smrtonosna i neizlječiva navada! I postoji i s jedne i s druge strane ogledala!

Naravno, možete reći kako negdje vjerojatno postoje umjetnička djela koje nitko nije vidio i koje njihovi autori ljubomorno čuvaju od bilo kakvih posluha, dodira ili pogleda... a umjetničko djelo bez publike? Je li onda uopće to jest to! Zaboravljate da autor kad završi svoj rad, pred tim svojim ukoričenim ili ne, uramljenim ili ne, opjevanim ili ne, igranim ili ne, uratkom - postaje tek možda malo privilegiraniji gledatelj, slušatelj, riječju konzument!

Otkad je uzeo u ruke kist, dlijeto, glinu, kameru, olovku (ili tastaturu) umjetnik počinje krug kome kraj nije kao danas većma, ART dealer, već mu je završnica najprije on sam promijenjen u 'običnog' konzumenta! Ushit, strah ili dvojba koji se tada pred njim otvaraju, tjeraju ga da djelo pusti od sebe: da ga dā (ili proda... svejedno, jer i kad ga daje i to je neka vrsta prodaje), jer samo tako može opet biti i iznova stvarati! Ne ponavljati se! Nego stvarati (se)!

Once upon a time

Ima jedna apokrifna priča koju vam prenosim za kraj, po (slabu) sjećanju, pa se ne ljutite ako joj poznajete izvornik koji je zasigurno bolji od ove moje verzije!

Bili u neko davno doba dvojica slikara. Radili su u osami, daleko od svijeta, da skoro nitko nije ni znao za njih i njihov rad! Nisu se oni nikad međusobno natjecali, ali jednostavno, da vidiš njihove radove obješene po skromnoj kolibi – ne bi znao tko je od njih veći umjetnik!

Idilu u kojoj su stvarali jednog dana prekine kralj koji je sa svojom svitom loveći zalutao upravo do njih. Kralj se oduševio njihovim radovima, a kako je samo jedan od njih dvojice bio u to vrijeme u kolibi – odluči kralj sa svitom sačekati i drugog slikara kako bi ih obojicu odveo na svoj dvor da mu uz sve počasti budu vjerni dvorski umjetnici i prijatelji.

No ovaj se drugi nikako nije pojavljivao, pa kralju konačno čekanje dojadi, te pokupi sve one slike iz kolibe i onog jednog slikara koga je tamo zatekao i odvede ga sebi na dvor!

Kažu da se taj slikar zvao Leonardo! Ime onog drugog, nitko nikad nije saznao!

(Možda Mihael?)

Vaš Gavun