K2 – Knapić Emil i Knapić Aleksandar: dva kalibra, jedna meta

Skulptura Pokret Aleksandra i Emila Knapiča

K2 je zajednički naziv skulptura i mozaika koje će porečki umjetnici, zermani Emil i Aleksandar Knapić izložiti u četvrtak, 18. prosinca u Maloj galeriji Pučkog otvorenog učilišta Poreč. Otvorenje izložbe zakazano je za 19 sati, a bit će ju moguće razgledati do 31. prosinca 2014.

Tim sam se povodom prije nekoliko dana sa Emilom, kojeg sam inače poznavao samo iz viđenja, susreo u popularnom porečkom kafiću Lamai. Znao sam da se bavi umjetnošću jer sam više puta za njega čuo, a sa fotografija zapamtio njegovu kuštravu fizionomiju. No, moram priznati da prije našeg jednosatnog razgovora nisam imao pojma o kakvom se kalibru čovjeka radi i koliko je taj porečki umjetnik, koji za sebe voli reći da nije završio likovnu akademiju nego za kuhara, u svojoj posebnosti zapravo vrlo jednostavan.

Isto vrijedi i za Aleksandra sa kojim sam također godinama bio na "ciao, ciao".

Emila u životu vodi ljubav prema poslu. Smatra se privilegiranim zbog toga što može živjeti od kiparstva koje ga u potpunosti ispunjava i kojeg iskreno voli.

Iako taj hiperaktivni umjetnik (u posljednjih šest godina stvorio je preko pet stotina radova) izlaže isključivo u inozemstvu, i to u galerijama na kojima bi mu pozavidio mnogi hrvatski akademski kipar, voli se predstaviti i kod kuće, pred domaćom publikom, čak i usprkos činjenici da domaćini u svjetskim metropolama umjetnost cijene daleko više nego kod nas. -Dobrodošlica kakvu mi prirede npr. gradonačelnik Strasbourga, ambasador koji me poziva na izložbu ili neki drugi domaćin neusporedivo je toplija od one kod nas, gdje bi me, šali se Emil, pitali čime se to ja bavim, a ne razumiju da svojim radom reklamiram i njih.

Kad ga vani pitaju odakle je, kaže im da je iz Valkarina, a na pitanje gdje je to odgovara – u Hrvatskoj. Onda mu je, kaže, smiješno kad počnu vaditi mobitele i tablete pa googlati Valkarin na karti.

Prva izložba u Parizu: sreća, ponos i strah od neuspjeha

Opisao mi je Emil kako se 2010. istovremeno tresao od sreće i ponosa zbog poziva, ali i straha hoće li proći selekciju za svoju prvu izložbu u Parizu. Za nju je posudio novac i kombi te skupo platio "papire" jer je tada, prije nego je Hrvatska ušla u EU, bilo teško prikupiti sve potrebne dokumente za prijevoz umjetnina preko granice. Naposlijetku je, kaže, platio i hrpu kazni jer je skulpture na izložbi prodao.

-Bila mi je doista čast što sam tada bio pozvan u Pariz, ali i na sve druge kasnije izložbe. No, uvijek sam se u inozemstvu osjećao usamljeno, a u Strasbourgu je tu bio i Aleks, zbog čega smo se osjećali jači. Zato mi je cilj da nas kroz koju godinu u Strasbourg ide desetoro, jer kod nas ima puno vrlo kvalitetnih mladih umjetnika koje "tlači" loša domaća kritika, kaže Emil.

Tužno je kad nekvalitetni kritičar umjetnosti pokopa mlade talente

-Radi se o izuzetnim talentima koji itekako imaju volje za rad. Takvi dođu na lokalne izložbe, važne za početak njihove karijere. Dođu sa željom da probiju led i savladaju strah te dobiju mišljenje publike o svome radu, a onda ih "pokopaju" loše kritike onih koji im radove ocjenjuju sa subjektivnog stajališta, ni malo ne poznajući umjetnost izvan granica naše male, na umjetničkoj karti svijeta gotovo nevažne točkice, kaže Knapić. Njemu je mišljenje kritike također vrlo važno, ali kritičari, smatra, ne bi smjeli dozvoljavati da se izuzetni talenti prestaju baviti umjetnošću samo zato jer je neki (nećemo napisati prezime koje je Emil spomenuo, op.a.) za njih rekao da nisu dobri.

-Nisam završio akademiju, nego za kuhara, ali u ovom se poslu računa biografija. Nije važno je li tebi nešto lijepo i kvalitetno ili nije. Dobro je samo ako kritičar napiše da je dobro i ako si taj rad negdje dobio priliku izložiti. Tek tada taj rad doista vrijedi, a treba znati da ni Picassovi ne idu na izložbe ako ne prođu selekciju, kaže Knapić, dodajući da, srećom, i kod nas postoje kvalitetni kritičari kakva je primjerice Višnja Slavica Gabout, koja piše fenomenalne kritike i čija kritika umjetnicima i galeristima doista vrijedi. -Kod nas u Poreču je teško naići na kvalitetnu i objektivnu kritiku jer svi govore da je dobro samo ono što se njima sviđa. Nemaju na to pravo, kaže Emil, jer nisu upoznati sa umjetnošću van svoje sredine.

Ne znam crtati ni slikati, ja sam kipar

Rekao mi je kako ne zna slikati, nego izrađuje skulpture. Ne zna ni crtati. Zna, doduše, izrađivati crteže, ali nije siguran kako bi ih netko prihvatio. Nekad mu naruče portret obitelji, što glatko odbije. Može im, kaže, napraviti skulpturu obitelji u kamenu, željezu, bilo kojem materijalu.

Smatra da je za kipara važno naučiti dobro raditi sa različitim materijalima, a taj je nedostatak iskustva hendikep mnogima koji pohađaju likovnu akademiju gdje se praksa u radu sa različitim materijalima ne forsira, nego zanemaruje.

Ne možeš biti dobar kipar ako u radionici ne provodiš sate, eksperimentiraš i učiš. Ako radiš betonsku skulpturu, bitna je i marka betona, pa je Emil za naručeni park skulptura godinu dana proučavao knjige sa podacima o postocima vlage, soli, kvaliteti i vrsti tla itd. -Stvar je jednostavna: skulptura teška 1.600 kilograma mora biti napravljena kako spada, da nekome ne bi pala na glavu, kaže ovaj kipar čije se skulpture u ovome trenutku nalaze diljem svijeta. Desetak ih je u Parizu, petnaestak u Stuttgartu, desetak u Baselu. -Doma imam to što imam, jer sve što napravim ode, kaže Emil koji u svom širokom opusu ima skulpture od kamena, željeza, stakla ili kombinacija materijala visoke od tridesetak centimetara pa sve do tri i pol metra.

Supruga mu, kaže u šali, zanovijeta jer u radionici provodi više vremena nego sa njom, što ga je podsjetilo na prošli Božić kad je iz radionice izašao u 11 sati navečer, ne bi li dovršio skulpturu stolice koju je zamislio. -Prvog siječnja u osam sati ujutro uzeo sam tu stolicu i otišao na sajam antikviteta na Vialima. Dođem tamo i shvatim da je Nova godina, ljudi spavaju do podneva! Svejedno, bio sam uporan pa je oko 10 sati došao neki Austrijanac i bez puno cjenkanja kupio stolicu, kaže Emil uz smijeh.

Osim umjetnošću, bavi se i ekstremnim sportovima pa je tako lani u samo mjesec dana u zraku (na paraglideru) proveo 173 sata. Bavi se i base jumpingom. Lani je povrijedio kralježak zbog čega sada, kaže, "letucka kao penzioner". Pojasnio mi je odakle mu dokle seže rez, posljedica skoka na glavu na Cresu. Polomio je nekoliko rebara, ali nije otišao k liječniku nego je nastavio skakati sve dok mu slomljeno rebro nije probilo plućno krilo. U bolnicu je otišao tek sedamnaest dana kasnije, a u njoj proveo mjesec dana.

O suradnji sa Aleksandrom Knapićem

Na pitanje kako je došlo do suradnje sa Aleksandrom Knapićem, sa kojim se nedavno zajedničkim radom - skulpturom "Pokret" izrađenom od metala i mozaika u poludragom kamenu predstavio na ST.ART-u u Strasbourgu, Emil je odgovorio kako je do sada imao prilike surađivati sa više autora, ali je suradnja sa Aleksandrom drugačija. -Radovi nam se razlikuju, ali to ne znači da moraju ili ne moraju biti kompatibilni. Jednako tako, ime možeš, ali i ne moraš imati. Aleksandar još nema zvučno umjetničko ime, ali je nakon izložbe u Strasbourgu lijepo započeo svoju biografiju. Neki umjetnici takvoj prilici teže godinama, a njemu se otvorila vrlo rano, nakon godinu i pol bavljenja mozaikom, objašnjava Emil razloge njihove suradnje i kaže: -Aleksandar je svoju prvu priliku dočekao na koloniji izrade mozaika koju je ubrzo nadrastao, kako odabirom visokokvalitetnih materijala, tako i svojom sposobnošću da izvrsno vizualizira ono što je zamislio. Armaturu za njegove skulpture često radimo zajedno, a Aleksova mi se predanost radu i briga o kvaliteti djela jako sviđaju, jer umjetničko djelo i nakon 30 godina mora zadržati svoju vrijednost, kaže Emil o svom kolegi Aleksandru koji je studirao arhitekturu pa mu više od 20 godina iskustva u radu sa 3D modeliranjem itekako pomaže da razmaše svoju umjetničku strast i kreativnost.

-Počeo sam sa njime raditi jer mi se jako dopao njegov način rada. Otvoren je za sve mogućnosti suradnje, poslušat će svaku kritiku. Zato mislim da treba dobiti priliku i preskočiti ograničenja koja bi mu lokalni kritičari umjetnosti mogli nametati, što sam i ja prošao. Gazili su me, ali sam im se samo smijao u lice i radio dalje, jer sam takav po prirodi, a takav je i Aleksandar, kaže Emil.

Na izložbi koja će biti otvorena u četvrtak izložit će i samostalne i zajedničke radove. Žele, kažu, napraviti izložbu ugodnu za oko i predstaviti se lokalnoj publici, sa kojom nestrpljivo očekuju susret. I dalje će raditi samostalno, ali i surađivati. Pokušat će i drugim umjetnicima ukazati na problem taštine i zavisti koje treba zamijeniti suradnjom i nadopunjavanjem.