Cikloturizam i za najmlađe - D dej uan..Pula-Rijeka- da ili ne... to je pitanje

Pogled na Rijeku - adrenalinska bombica

Donosimo prvi dio putopisa Žana Brkljače koji prati svoju petnaestogodišnju kćer Barbaru na biciklističkoj turi prema Dalmaciji i natrag do Pule. Uvodni dio priče možete pročitati ovdje.

Dugo sam mislio da je to samo dječji hir. A onda sam odjednom shvatio da dijete više i nije baš dijete, što već u startu pobija tezu da je hir samo hir. Onda je njen angažman prešao iz granica rekreacije u neku vrstu samotreninga, nakon čega se nametnulo samopitanje gdje je tome granica. A od tatinog slobodnog vremena, koje bi pomoglo u odgonetanju odgovora na to pitanje, niti traga. Dječja tuga radi različitih tipova tatinog izmotavanja bila je presudna, a sreća i ushićenje priopćenjem kako je i tati dozlogrdilo izmotavanje, definitivna odluka. A vrijeme? Pa kada, kad ta današnja djeca imaju samo školskih obaveza više od nekog briselskog parlamenta, nego za vrijeme njihovih, dugotrajnim sjedenjem u školskim klupama više nego zasluženih proljetnih praznika!

Destinacija... sukladna dužini praznika. Barem par stotina puta čuo sam pitanje moje Barbare, mislim li da ona može odvaliti 100 km u komadu, naš to bih joj nehajno odgovarao: „Da, što je to za tebe“. No, izgleda da se taj nehajni i nepromišljeni odgovor pretvorio zapravo u pitanje. Njeno osobno pitanje: “gdje je moja granica?“. Pitanje koje je mene, osobno, prestalo zanimati onaj put kad sam tu granicu prešao.

Ali sjećam se, i dan danas, tog osjećaja kada sam prvi put prešao 100 km u jednome danu, i zato znam da je dobar. A tko za svoje dijete ne želi dobro?

E, sada tu, realno, nasta i drugi problem, jer, koliko sam god skoro siguran da bi dijete moglo probijati vlastite granice, toliko za sebe nisam. Znate, nekad je bolje ne znati šta vas čeka, pa idete onako, telasto i iz neznanja. A ja prođoh dio onoga puta koji bi Barbari mogao dati odgovore i zato nisam baš toliko kuriož. Koliko sam i neutreniran.

I spajam priču i izlaz iz ćorsokaka dječje želje i mog izmotavanja. Odnedavno postah (ponosni) vlasnik jednog čudnog vozila, za koje, osim što je simpa, ne znam niti jednu realnu praktičnu primjenu, pa tako, ovaj put iz drugog tipa neznanja, dajem prijedlog kojim sam se najlakše mogao izvući živ: „Ajde 'vako, dijete. Ti bajsom, ja trajkom u pratnju. 600 km u 6 dana... ti je to dovoljno za odgovor?"

Zagrljaj i oduševljeni vrisak bili su mi jasan orijentir da se moram spustiti u radionicu kako bih svoje čudno vozilo doradio za tu vrlo specijalnu misiju. Već ranije započete preinake, za neke druge svrhe, postadoše dobra podloga za novu ulogu pratećeg vozila. Kroz dvije-tri večeri bušenja/brušenja/piljenja, trike je postao svojevrsni bike trailer sa 2 bočna kofera i rezervnom kantom benzina. Barbarina Cube-ica dobiva nove Svalbe maraton tenisice, nosače za dvije boce i još neke gađetiće, a zajedničkim snagama nađosmo i par prijateljski nastrojenih ljudi koji nas, skromno al' od srca, podržaše.

Toliko je brzo sve prošlo da nove dodatke nismo stigli ni isprobati na cesti, kadli evo već trena za prvu prigodu - starta zamišljenog toura kojeg smo nazvali "Cikloturizam i za najmlađe", čime Barby želi poslati svoju poruku generaciji kako za provođenje slobodnog vremena nije nužno posjedovati isključivo jedan od zadnjih Ejplovih ili Majkrosoftovih gađeta. Svi još u šoku i spidu, nalazimo se sa prijateljima i obitelji ispred pulske Arene, a ispraćaj daje folklorni izričaj kao da se radi o nečem zbilja ozbiljnome. Prije ove zamisli, Barby je u komadu prepedalirala najviše 50 km. To je razlog njene treme, jer ne zna može li, treme u meni jer ne znam može li, a bogami ni trajk prije ovoga jedva da je okusio pokoju pulsku prometnicu. Sve u svemu, draž jednadžbe sa 3 i više nepoznanica. Stiglo vrijeme za pogledat ih u oči, rastanak sa najdražima... i start. Ispraćeni smo iz naše Pule od prijatelja koji nemaju proljetne praznike, pa nas sukladno tome ubrzo napuštaju, jedan po jedan. I uskoro smo sami na cesti... nas četvero; Barbi, kjubica, trike i moi. Na putu cikloturizma i pitanja. Pitanja za koja se nadamo da će dati odgovore, svako vozilo svome vozaču, jedan drugome, svatko sebi.

Dan nas nagrađuje za prvu pobjedu nad tremom, predivno je, prava suprotnost kišnome tjednu koji je ostao iza nas. Čak nas niti promjena sata na ljetni režim nije uspjela omesti da krenemo dobro iskoristiti njegovu blagonaklonost. Neprekidna vožnja konstantnim usponom do Prodola, a dijete svojoj jakni besplatno predaje prvi val znoja. Uz znoj ode i trema. Tek sada počinjemo zapravo pričati o onome zbog čega smo i krenuli, o putu. Jer, imamo sve uvjete, a sudeći po djetetovom ritmu, i šanse da mu se suprotstavimo. Sa trajka nije ništa otpalo, a na benzinskoj u Barbanu je čak rezervna kantica popunjena onim za što je i zamišljena. Puni, tko benzina, tko vode.. ubrzo se spuštamo u dolinu Raše, gdje nas iz prikrajka nišani.. Lazo, novinar Glasa istre.

Ugodnu vožnju dolinom Raše uskoro prekida ružna mora svakog istarskog biciklista - uspon za Labin. Jednom sam to mjerio.... do Dubrove ne staje... cca 9 km. Barbi grabi dobro, možda i predobro, i malo pred Labinom eto prve krizice. Malo vode, malo klope i kratko naređuje: "idemo".

-Drsko dijete, pomislim, niti dim mi ne da.

Odlazim malo naprijed jer ne mogu gledat kako se mrcvari na tom usponu, ali stize ubrzo i čim popušta napor, smije se. Odmah znam i izdaleka da je ok. I to je osnovna komunikacija... grimase. Jer dok voga, ne troši vrijeme na blabla, samo vrti. Istim takvim načinom, prelaskom iz grimase grča u osmijeh, ispela je i onu treću grdu – Plomin, i time je dobitnik nagrade Brdo - sendviča.

Tu, uz žvak, upoznajemo Filipa i njegovog prijatelja, dva bikera koji na dvije Benđole traže odgovore na svoja pitanja na put za Tajland. Divni, jednostavni ljudi. Tako ludi, a tako jednostavni da su zbunjujući. Vjetar je poprilično jak i frižak, burica, a ohlađeno dijete tu doživljava prvi sukob sa voljom. Prolaskom krivine kod Vidikovca, odjednom pojačava ritam. Ne znam što joj se desilo, ali izgleda da je ugledala Rijeku pa pomislila da je blizu??

Uglavnom, pedale kreću u puno brži ritam.. .i sve brži i brži. „Dijete mi je animalno“ pomislih, ali smo tako brzo uboli đir kod Brseča da mi je centrifuga omela tok misli. Dolaskom do Mošćeničke Drage znao sam da je spremna za biti STO(t)-ka. Da preduhitrimo prenaglo veselje, započinjemo ga već u Opatiji i častimo se Nesicama u Vagnera. Od Opatije, gust promet nas na neko vrijeme razdvaja pa ulažem velik napor u pronalaženje slobodnih odmorišta, sve pokušavajući ugledati Barbin žuti prsluk. Nije tuda lako ići ukorak u tandemu bajs-trajk. Ali ideee Barbi! i uskoro smo na staroj Stazi gdje su djedovi trajka nekada odrađivali svoje trkačke inicijacije. Preluk... i evo nas u gradskoj vrevi. RIJEKA! Cilj današnjeg plana koji... a nismo se usudili ni misliti. Kratka feštica i skakutanje, pa onda pada radni dogovor kako se provući kroz riječku prometnu vrevu. Ona maksimalno koristi trotoare, a ja se prebacujem i svako malo je čekam, koristeći vrijeme za foto zapise.

Oko 18 sati, nakon ukupno 7 i pol sati i prevaljenih 110 km, nalazimo Bike hostel Rivera koji je naše današnje utočište. I sreći zbog prvog puta. I prve stotkeeeee! Sreći koja se može čitati samo sa zadovoljnog lica. Ali samo mali, vrlo maleni dio.