Cikloturizam za najmlađe Dej tri: Kalić-Novalja..ili Zaustavi se vjetre s Dinareee

Naš smještaj u Kaliću mudro je smješten. Zaštićen od južnog vjetra, dok pogled sa njegove terase daje osjećaj da je pred nama idealan dan. Opraštamo se sa ljubaznim vlasnicima koji simpatiziraju biciklizam i čiji je sin sudionik (po meni sulude) utrke Jurjevo-Zavižan, trase duge 30tak kilometara kojom autom možete samo u prvoj brzini.

Put pred nama možda nije toliko ekstreman, ali već izlaskom iza prvog zavoja, gotovo orkansko jugo dalo nam je pravo usporediti ga sa prije spomenutim. Mala kolona vrti pedale u nekoj velikoj šajbi, ali jedva da se miču. I meni, smještenom vrlo nisko i djelomično zaštićenom, držati glavu u pravcu predstavlja napor. A uzbrdica prema Lukovu (sad se mislim dal je Lukovo Šugarje? „baš je neko šugarje!“) pod ovakom snagom prirode izgleda mi nesavladiva. Ne mogu gledat ni švicarce, a kamoli Barby, kako se fajtaju sa prirodom. Jako smo spori, pa da povrh svega još i ne smetam kamionima koji tuda jedva da uhvate okretaje pred gašenje, odlazim par zavoja naprijed, nadajući se da ću naći neko mjesto u zavjetrini. I čekam... čekam... Kad se već počinjem brinuti, eto 3 siluete koje se jedva kreću. I moja najdaža žuta točkica... moj Mišić... čiji se fluorescentno žuti prsluk u okružju sivoga kamena vidi sa kilometarske daljine. (btw, po Magistrali... topla preporuka).

Lani, kad sam pratio rally elektro vozila Nikola Tesla, na ovom dijelu smo morali zaustavljati jer su se pregrijavali kontroleri elektromotora. Kad dođu bliže meni, svi od trojke, kao po dogovoru, vrte glavom u smislu: „ajme meni, majko moja“. Na licu Švicaraca grč, a Barby se ne osmjehuje. 50 tak najsporijih kilometara do sada. Ali i najtežih. Cca 4 sata mlaćenja pedala u prazno. Oko 14 sati, spustom u Priznu, koji je vratio vjeru u bicikl kao prijevozno sredstvo, dolazimo u luku, praznu i tužnu. Ni traga sezonskoj živosti, niti jednog otvorenog lokala. Bikeri vraćaju snagu objedom na rivi, u zavjetrini jednog zida, na razvučenoj vreći za spavanje. I začas se vraćaju osmjesi, ali vrtenje glavama se još nastavlilo kao glavni komentar onoga što se prošlo.

Marian se žali na bol u koljenu. Barbi želi znati što ćemo dalje i da dogovorimo plan do kraja dana. Već sam napomenuo, na moje iznenađenje, kako je praktično početak travnja, a pokušaji pri traženju nekog smještaja prilično jalovi. Svi kampovi su zatvoreni, a privatni iznajmljivači taman krenuli uređivati svoje apartmane. Imam jedan telefonski broj, nabavljen preko prijateljske linije i nazivam gospođu u Novalji. Ima slobodnu sobu, ali još ne izdaje. Nakon višekratnog nagovaranja da nam čistoća nije prioritet odlučuje nas primiti. Još ne znam dal' da idemo dalje ili do Novalje, ali ako i idemo dalje, bar ćemo pomoći Švicarcima da se negdje smjeste, jer oni nemaju iluzije ići dalje, kažu premoreni. Ukrcaj uspješan(!) jer bila mi je to jedna od fobija... kako će se moj niski trajk uspjeti dogegati na trajekt. Visina kljuna od zemlje mu je praznome cca 12 cm, kad u njega uleti atleta od 110 kg... nezabilježen je podatak. M.B. Sv Juraj isplovljava bez osjećaja da smo u pokretu, a jedva ispijeni makjato podsjetio me na još dva kurioziteta. Prvi da mogu započeti dan bez kave...I preživjeti. A drugi - da od Senja do Prizne u ovo doba godine nema niti jedno mjesto na kojem se taj obred može obaviti. Silazak iz salona, guramo prometala na površinu Mjeseca. Sedmi kontinent –Pag, samting komplitli diferent. Onaj fuuj uspon od 9 posto... onaj preludi downhill prema Novalji. Barbi divlja 60 na sat i urla Juhuuuuu. Osvježeni brzinom koja je popravila dnevni prosjek, nalazimo Pašku ulicu i našu novu ljubaznu domaćicu. Tu smo se željeli pozdraviti sa našim suputnicima, ali naša domaćica izjavljuje da gdje ima mjesta za troje, naći će se i još koje. I tako nekako... mimo plana, nakon kratkih konzultacija dvočlanog Cro-teama, ostadosmo i mi. I tako nam je do Zadra ostala „samo„ još jedna stotka. Takav rasplet događaja traži obredni obrok i, po preporuci domaćice, gosti smo konobe Pet. Upoznajemo naše Švicarce sa paškim delicijama, a potvrda nama da Paški sir zbilja nije bez razloga famozan. Bio je ovo dan fajte. Lijepo je iz toplog apartmana gledat surovi Velebit, slušat vjetar kako vani lomi i fijuče... i kaživati rogi ribaru.