Virtualno-nevirtualna neizložba u Sabornici
Ili, kako Branko Mrkušić u »Glasu Istre» kaže: «Nekoliko multimedijskih radova, koristeći više tehnika, ukusno i svrsishodno je upakirala u dojmljivu cjelovitost priče segmentirano razlažući jedan snažan misaoni sklop razmišljanja i adekvatne realizacije»
Nisam umjetnički kritičar pa se, prirodno, nemam namjeru upuštati u pisanje o onome što nije moj fah nego ću štovatelje umjetnosti uputiti na gornji link. Reći ću samo par riječi o svom doživljaju te ne-izložbe kako je Jana nazvala na otvorenju.
Na ulasku u Sabornicu dočekat će vas ambijentalna glazba koja vrlo efektno budi znatiželju. Sve ćete je glasnije čuti kako se stepenicama budete penjali ka gornjem katu pa vas pred ulazom već doista zanima što ćete tu zateći. A onda se pred vama otvori veliki prostor sa projektorima koji svjetlom šaraju po zidu, veliki ikozaedar (tijelo sastavljeno od dvadeset identičnih istostraničnih trokuta) crne boje koji kao da svojom težinom savija pod Sabornice i naginje je prema van a nekakva protuteža su mu stakleni kavez koji zatvara lebdeću skulpturu i projekcije na zidovima.
Zanimljivo je da se taj osjećaj neravnoteže (što je vrlo subjektivan osjećaj!) gubi kad pažnju usmjerite na samo jedan eksponat. Prošetate li pogledom (ili na nogama laganim) cijelim prostorom, osjetit ćete ga (možda) ponovno.
A možda su u šumi.
U svakom slučaju, vrlo zanimljivo iskustvo.
