Predsjednica će posmrtno odlikovati Ljubomira Drndića
Antifašist, političar i diplomat Ljubomir Drndić bit će posmrtno odlikovan Redom Stjepana Radića, doznajemo. Odlikovanje će mu za osobite i višegodišnje zasluge i stradanja u borbi za nacionalna prava i razvitak hrvatskog naroda sutra (utorak, 23. kolovoza) na svečanojsti uz istarskog župana Valtera Flegu i pazinskog gradonačelnika Renata Krulčića dodijeliti predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović.
Red Stjepana Radića je odlikovanje Republike Hrvatske koje zauzima deveto mjesto u važnosnom slijedu hrvatskih odlikovanja. Ustanovljen je 10. ožujka 1995. godine.
Ljubomir Drndić
(Izvor: Istrapedia)
Drndić, Ljubomir, antifašist, političar i diplomat (Pazin, 27. VII. 1919. - Zagreb 20. II. 2013). Obitelj je živjela u Karojbi, odakle su (majka, otac, Ljubo i brat Ante) emigrirali 1921. u Jugoslaviju. Živjeli su u Orebiću, Makarskoj i Splitu, gdje je završio gimnaziju. Godine 1938. otišao je u Beograd na studij elektrotehnike, ali mu je diplomiranje onemogućio rat koji je izbio u travnju 1941. Na studiju se priključio komunističkom pokretu, gdje je bio vrlo aktivan.
Povratkom u Split dobio je nalog da se kao Istranin vrati u rodni kraj i u njemu poradi na organizaciji narodnooslobodilačkog pokreta. Preko Trsta je došao u Pazin, smjestio se u rodnoj Karojbi i počeo uspostavljati kontakte. Stupio je u vezu s hrvatskim narodnjacima i talijanskim komunistima, organizirajući ilegalni rad, prve narodnooslobodilačke odbore na Pazinštini, a potom je sudjelovao i u širenju pokreta u druge dijelove Istre. U selu Marečićima je osnovao prvu ćeliju KPH u Istri 29. IV. 1942., a u Karojbi je 10. III. 1943. osnovano prvo partijsko rukovodstvo za Istru.
Uz brata Antu osnivač je i utemeljitelj Glasa Istre u srpnju 1943., njegov drugi urednik (prvi je bio Ante), čiji su ratni brojevi tiskani u ilegalnim tiskarama između sjeverne Istre i Gorskog kotara. Prvi tekst koji je napisao za prvi broj nosio je naslov "Duh Istre ostao je nepokoren". Napisao je poznati Proglas narodu Istre 13. IX. 1943., koji je svojom ključnom rečenicom 'Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom' te s potpisom: Živjela hrvatska Istra!" postao ne samo vizija budućnosti tada okupirane Istre, nego i podloga za kasnije diplomatsko rješenje pripadnosti poluotoka.
O tim je događajima objavio knjigu "Oružje i sloboda Istre 1941-1943" (Zagreb - Pula 1978), memoarska sjećanja o svom doprinosu organiziranju ustanka u Istri, u kojoj spominje stotine imena sudionika i brojne zanimljive detalje. Poslije rata bio je kratko vrijeme pročelnik Upravnog odjela za propagandu Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, sa sjedištem u Labinu.
Poslije toga otišao je u Zagreb, gdje u početku radi u Agitpropu CKKPH, a potom obnaša niz partijskih, državničkih i drugih funkcija. Pripadao je liberalnom krilu KPJ (SKJ), te je zbog toga u više navrata imao znatnih poteškoća. Bio je glavni urednik lista "Naprijed", radio je u diplomaciji (bio je veleposlanik u Švedskoj i Sudanu, predsjednik Jugoslavenskog informativnog centra u New Yorku, Washingtonu i u diplomatskoj službi u Kairu), bio je savezni podsekretar za turizam zaslužan što je tadašnja Jugoslavija ukinula vize za strance čime se otvorila prilika za razvoj masovnog turizma. Uvijek je održavao vezu s rodnom Istrom, u koju je povremeno navraćao, te davao podršku modernizaciji središnje istre (asfaltiranje nerazvrstanih cesta, probijanja cestovnog tunela kroz Učku, izgradnja Spomen doma u Pazinu). Poslije osamostaljenja Hrvatske vratio se najprije u Rijeku, a potom preselio u Zagreb, gdje je živio do smrti.
(dp)