Zanati koji padaju u zaborav: štopanje najlonki za gradske dame

Stroj za štopanje najlonki moglo se prošlog petka vidjeti na Vialama, na porečkom sajmu antikviteta. Nedostajala je tek gospođa koja bi pokrenula stroj i zakrpala finu svilenu čarapu.

U vremenu kad brzo živimo i još brže bacamo i kupujemo novo, krpanje i štopanje su umijeća koja padaju u zaborav. Na Facebook stranici porečkog Sajma antikviteta, starina i umjetnosti pronašli smo više informacija i fotografija o zanatima i običajima što su pred mnogo desetljeća bili sastavni dio gradskog života.

-Vunene čarape su se izrađivale kod kuće, štrikanjem na četiri igle, a nosili smo ih isključivo zimi. Končane čarape kupovane su u dućanu i pažljivo čuvane, i nosile se veći dio godine. No, i sintetičke čarape i one od prirodnih vlakana upotrebom bi se istanjile i prošupile. Danas takve čarape bacamo u smeće i kupujemo nove. No, u ono se vrijeme ništa nije bacalo, već se moralo krpati ili zaštopati rupa na čarapi, pojašnjavaju sa Sajma starina.

Štopanje, pojašnjavaju, treba razlikovati od krpanja. Kod krpanja se na poderano mjesto stavi komad tkanine (zakrpa) koju se pričvrsti koncem. Kod štopanja, konac kojim se šiva ujedno služi i kao zakrpa: preko rupe se na osobit način načini mreža koja prekrije oštećenje.

Unazad 50 godina postojali su obrti koji su se bavili umjetnim štopanjem, naročito ženskih čarapa. Gradske su dame izuzetno pazile na svoje najlonke, a štopanje je bila neka vrsta čarolije, umjetnost koja bi im udahnula novi život. Mlađe generacije, odrasle na poliesteru, za ovaj zanat rijetko znaju. (dp)