Hrvatska je dočekala, Carla je zadovolj(e)na
Kakve nam probleme rješava početak pregovora? Rješava li ikakve? Kakve nam probleme donosi? Nemamo pojma kamo idemo, glavno da se ide, rekao bih.
Iako sam lagani euroskeptik, ipak sam više onako, ni vrit ni mimo. Ili, nisam još odlučio.
Pa što ću?
A, ništa. Prenijeti današnju "Pušionu" koja sjaj Europe svodi na probleme koji su ovdje, među nama.
A nakon što pročitate, kliknite svejedno na link da pogledate koju reklamu na indexu.
Disclaimer: tekst nije za mlađe od 12 godina, a ni za moraliste.
Dakle, Lalić piše:
Mjesto radnje je jedna ne baš obična čekaonica. Vrijeme radnje jutro, a uzrok radnje jedan obični papir na kojeg moraš čekati satima. Radnja je, valjda već kužite, čekanje.
I tako stojim u redu s tri lika i dvije babe i čekam taj jebeni papir. Da tragedija bude veća, ured u kojeg moramo ući je na nekakvom suterenu i zidovi su crni od plijesni, a točno ispod nas prolazi kanalizacija. Od nje nas dijeli samo betonska ploča koja se ljulja kako netko stane na nju. I smrdi u tri pičke materine. Zgrada nije renovirana od Austro Ugarske.
Likovi čitaju novine i, naravno, počinje spika. Tip protestno zatvara Slobodnu i počinje.
Ma... U ovon državi ni Sanader, ni Mesić, ni novinari... niko ne radi za hrvatske interese.
Drugi, naravno, kontrira.
Kako ne rade, bog ga jeba, vidiš da se judi trude. Da san na mistu Sanaderove žene, u pizdu materinu bi ga posla. Nikad doma nije. Ili je u Briselu, ili u Luksemburgu ili s Karlon... Normalan čovik bi popizdija od tolikoga puta.
I šta, to su nan interesi? Tribamo heroje zato prodat! Di je bija ka se ginilo? U pizdi materinon, eto di! - ovaj već popizdio.
I sad nan zbog Gotovine dica tribaju patit, ma Isusa ti?
Koja dica?
Ne znan za te, ali ja ji iman tri i ćer! Jebe se njima za rat i to, gledaju naprid, boga ti! A to ti je Evropa i adijo.
Prvi kreće s "argumentima".
Tako moš govorit samo kad ne razumiš stvari. Znaš li ti koliko tajni službi u nas danas radi?
Ne znan.
Šest.
Boga ti?
Prijatelj mi reka, u SIS-u čovik radi. A novinari i političari ili rade za nji ili ji slušaju.
Šta, oćeš reć da smo svi mi šta bi u Evropu budale!
Jeste!
Na pomolu je totalni fajt, ali prekida ga službenica koja izlazi iz ureda i kreće prema zahoda pa se tema silom prilika mijenja.
Samo da se ne posere. - govori prvi.
Drugi se smije.
Posere li ji se još dvoje, ugušit ćemo se ovde.
Prisluškujemo svi. Čuje se puštanje vode i mlaz kako nam prolazi ispod nogu, ispod te ploče. Muk traje još desetak sekundi, a onda prvi primjećuje.
Dobro je, samo se popišala.
Fala Bogu. - zaključuje jedna od baba.
Čekanje se nastavlja. Nakon desetak minuta, iz ureda izlazi žena od oko tri i po banke s klincem, a ulazi prvi tip.
Kate moja, jesi obavila? - obraća joj se jedna od baba.
Jesan, oćete vi brzo da vas bacimo doma?
Ne triba, fala ti lipa, doć će moj Marinko prida me.
Žena isparava, a baba se okreće prema sugovornici i počinje skoro klišej priču.
Koja je to drogašica bila, a vidi je danas!
Sugovornica trenutno naoštrila sva čula. Sad je prva došla na svoje i počela nadugo i naširoko.
Ne znan ti točno ko je tu koga povuka, ona momka ili on nju, ali za rata su se oboje drogirali.
Šta su, biće pušili onu travu?
Ma đavla crnoga su pušili, inekcije su uzimali. Oni najgori, heroin. Mater mi je njezina sve kaživala. Bila se i kurbala za drogu, i sebi i njemu.
Bože me sačuvaj! - ova se krsti - Pa kako sad to... sa diteton?
Čekaj, pomalo... I kad su jon doma vidili di je to došlo, uvatila je se mater i ne pušta. Ćaća je tija ubit, ali mater ka mater.
A dite ti je, di nećeš! - ova već na rubu suza.
Dvi godine se sa njon natezala. U Španjolsku je vodila, u časni. U one, kako se ono reče...
Komune. Sa nan se u selu otvorila jedna.
E, bravo. U komune... Mater je dovedi, ona reče "Popravit ću se.", a posli deset dana uteci. Tri puta tako. Mater jon izludila.
A šta, oli te komune nisu ka zatvori za drogaše?
Ma đavla su zatvori. Možeš izać kad oćeš.
Kako to?
A ne znan tačno, ali mi je mater njezina kaživala da te neće oni držat ako nećeš sam. Da to sve vodu ovi šta su se izličili. Da će pomoć, da će popričat, da će pripazit, da su stvarno dobri momci, ali ne mogu ti pomoć ako nećeš sam.
A tako ti je svugdi. A šta, ona ne tila?
Kaže "Oću, oću", uđe unutra i za pet dana, eto ti je đavle. Opet po staru.
I šta je onda?
A ništa, mater se već pomirila da nema tu kruva, kad četvrti put došla sama. Govori "Ili op ili trop?" Da će se ili izličit ili ubit.
Gospe moja!
I, evo vidiš, uspila je. Danas s tin momkon s kojin je počela troje dice ima, žive na katu od ćaćine kuće, radu oboje i, evo, vidila si, fini ljudi.
Šta se i on izličija?
Je, trevili se opet na nikomu susretu ti bivši drogaša i opet se spanđali. I evo, vidiš, lipo je završilo.
Da će bog. - ova skoro u suzama.
Đavla će ti dat bog ako sam nećeš. Da nije sama sebi rekla "Oću!", odnija bi je đava.
Službenica opet izlazi i kreće put zahoda. Tip se okreće babama kroz cerek.
Sad smo najebali, prošli put je samo pišala. Sad će se posrat sto posto.
I stvarno, desetak sekundi nakon što smo čuli puštanje vode, prostoriju je ispunio smrad koji je bio neizdrživ.
Uzimam cigarete i izlazim ispred zgrade. Pripaljujem cigaretu i gledam u ženu s klincem, bivšu "drogašicu". Do nje dolazi Opel Corsa u kojoj je tip s još dvoje klinaca. Ona sjeda s klincem unutra, ljubi tipa i nestaju. Idila.
Poanta se nameće sama po sebi. Da bi ostvarila ovakvu idilu, žena je trebala odraditi komunu, a da je u komuni prime za punopravnu članicu, trebala se fakat potruditi i riješiti neke stvari sa sobom.
Ili konkretnije - smrad neće nestati od sebe kad počnu pregovori s EU, nego kad netko odluči promijeniti jebenu cijev.