Fali vam koja daska u glavi? Ja sam sebi jednu kupio sinoć. Jeftino
Puna kazališna dvorana POUP-a još je jednom pokazala da je naša publika gladna kulturnih događaja, a o zabavnima da i ne govorimo. Kad u gradu gostuje predstava koja će udovoljiti vašim kazališnim apetitima pa vas još usput i dobro nasmijati, onda je to prava prilika.
Tako je bilo i sinoć. Tražila se i prodala karta više, «radila su» rezervna sjedala baš kao i na ondašnjoj Sokolovićevoj «Cabares Cabarei».
Iako je predstava osmišljena u neka davna vremena, danas je također itekako aktualna. Bez obzira na to što danas više nemamo «komitete» i «sekretarijate», i dalje imamo ustanove koje se tako ne zovu ali provode iste ili slične funkcije.
To je interaktivna predstava u kojoj smo više-manje svi mi u dvorani bili glumci, predstava koje najveći dio razumiju gotovo svi, od kazališnih znalaca do onih koji su u kazalištu samo rekreativno ili koji su se, kako sam ranije napisao, došli samo nasmijati.
Interakcija sa publikom započela je na samom ulazu. Taman kad pomislite da su svi zakasnili, shvatite da se na ulazu nalazi sam glumac i pozdravlja svakog gledatelja posebno. U koš za smeće na podu ubacivala se lemozina a zauzvrat ste mogli dobiti jednu daščicu kao uspomenu na predstavu.
Mislim da sam posljednji puta na tim «daskama koje život znače» bio negdje u 5. razredu osnovne škole kad sam skupa sa ostalim malim tintilinićima iz Osnovne glazbene škole u harmonikaškom orkestru (pod ravnanjem prof. Đeni Radaković) izvodio «Od Vardara pa do Triglava», još u doba «one» države, u onom ludom «ram-tam-tam...tam.tam» ritmu od kojeg su nam ručice sa harmonika otpadale. A sinoć me «Mr. Glumac je Glumac» lijepo za ruku, kao i nekolicinu drugih gledatelja, odveo na binu da glumim drvo i podsjetim se kako je to kad te iz mraka promatraju stotine očiju. Tako je nas nekoliko mahalo rukama dok je publika glumila oluju, moj frend Ivo Puniš glumio je strašnog medvjeda, imali smo zatim malog zeku itd.
Sve u svemu, jako dobra predstava jako dobrog glumca. Urnebesno smiješna iako je tema strašno ozbiljna. Nevjerojatna koncetracija glumca koji, iako se tijekom dva sata praktički ne zaustavlja, redovno uspije prokomentirati svaki događaj u gledalištu, od kašlja («Nazdravlje!»), odlaska u wc («Vidi ga, ide pišat! Samo ga dobro protresi prije nego se vratiš!») pa do direktne verbalne komunikacije sa pojedincima u gledalištu.
Maestralno, doista. Hvala POUP-u na ovoj predstavi, neka ih uskoro bude još.
Jedino što me zasmetalo bio je dio publike koji se na porečkim predstavama redovno počinje dizati sa stolica prije nego glumac napusti pozornicu, što je vrlo neukusno.
