Porečki glumac Antonio Scarpa: U Italiji često glumim balkanca, a u Hrvatskoj Talijana!
Razgovarao i napisao: Roberto Rauch
Ukoliko se jednom osobno upoznate s Antoniom Scarpom, 30-godišnjim glumcem iz Poreča, zasigurno prema njemu nećete ostati ravnodušni. Jedan je to od onih ljudi koji su jednostavno upečatljivi – osim po svom originalnom imenu, odmah ćete primijetiti njegov temperament te specifični način izražavanja – obilno gestikuliranje rukama i ubrzani govor kojima i najdosadniju temu može učiniti zanimljivom. Nakon što je (srednjo)školske dane proveo u Poreču i Rovinju, Scarpa je s 18 godina otišao studirati u Trst. Primoran da od prvog studentskog dana skrbi sam o sebi, radio je svakakve poslove, sve dok s napunjenih 25 godina nije odlučio kako je stigao trenutak da se posveti onome što zaista voli – glumi. Scarpa je - kako zorno prikazuju podaci na popularnoj filmskoj stranici IMDb - u posljednjih pet godina uspješno sudjelovao u preko dvadeset filmskih i televizijskih projekata. Najviše se ističu strane produkcije, od blockbustera Hitman's wife's bodyguard (u kojem glume Ryan Reynolds, Salma Hayek i Samuel L. Jackson) do filmova poput Rafael (redatelj Ben Sombogaart, koji već ima jednu nominaciju za Oscara, na filmskom festivalu u Puli nagrađen je zlatnom Arenom za najbolji film u kategoriji manjinske hrvatske koprodukcije), te drugih dugometražnih filmova i televizijskih serija koje se mogu pogledati na BBC-u, Netflixu i Amazonu. Također je glumio i sudjelovao u projektima talijanske i hrvatske produkcije, čime Scarpa postaje sve zapaženiji glumac, a njegovo se ime u odjavnoj špici filmova pojavljuje sve ranije. Gore potpisani novinar Parentiuma, koji ga se sjeća iz školskih, ali i studentskih dana, s njim je razgovarao o tome kako je sve krenulo, kuda sve ide i gdje bi se sve moglo završiti.
Dok smo studirali u Trstu, svi su znali tko je Scarpa. Markantan si tip, jedan od onih ljudi koji se teško zaboravljaju. Misliš li da ti je to pomoglo u filmskoj industriji?
Mislim da da. Najviše to što nemam previše srama, a priznajem i da mi se sviđa biti u centru pažnje. To mi je pomoglo da razne audicije ili sastanke odradim potpuno ležerno, bez neke treme. Nekima se to svidi, nekima ne, ali smatram da biti svoj, biti jedinstven i unikatan je stvar koja ti može općenito pomoći u životu, a pogotovo u ovom poslu. Nisi prvi koji je mi je to rekao, još od malena bi me ljudi posvuda znali pitati jesam li glumac, zašto ne glumim ili ne radim neki, bilo kakav show. Gledajući unazad, sada shvaćam da mi je to i bila motivacija da se kasnije i okušam u ovom poslu. Sve sam te ohrabrujuće riječi držao u nekom kašetinu i čekao da dođe pravi trenutak. Godinama sam radio svakojake poslove koje nisam volio, a onda sam jednog dana shvatio: sve što sam radio, činio sam kako bih to mogao i glumiti, pa sam jednostavno rekao: ajmo probati.
No, ne radi se ovdje samo o upečatljivosti. Sjećam se jedne scene kada smo igrali nogomet skupa. Bili smo u svlačionici prije utakmice, ti si se gledao u ogledalu i odjednom počeo recitirati poznati De Nirov „Are you talking to me?“. Postojale su, dakle, naznake da to želiš raditi, no ipak si se glumom ozbiljnije počeo baviti dosta kasno. Pretpostavljam da je bilo teško ući filmsku industriju s napunjenih 25 godina?
Na neki način da, nije to posao u kojem možeš nekom samo pokucati na vrata i reći 'Dobar dan, ja sam glumac'. Pogotovo ako u tom trenutku, kao ja, nisi glumac, ha-ha. Ja nisam završio glumačku akademiju, krenuo na razne tečajeve i radionice koje su održavali redatelji, producenti i glumci. Ti su mi tečajevi zaista pomogli da se formiram, a govornici su mi često govorili sličnu stvar – da, akademija ti treba, ali u pravom trenutku. Glumac veliku većinu stvari već ima u sebi. Možda sam ja jedan od njih, premda sam od tad puno radio i još ću puno raditi na sebi. Velika mi je motivacija za to i priznanje koje sam dobio prošle godine – premda nisam završio akademiju, postao sam članom HDDU-a, odnosno Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Imao sam i nešto sreće, bio na pravom mjestu u pravom trenutku – tada sam živio u Trstu, koji je u to vrijeme sve češće postajao filmski set, a bio sam i blizu Hrvatske i Slovenije, gdje sam dobio dosta uloga na bazi toga što pričam više jezika i imam specifičan izgled – bio sam konobar iz Bejruta, Rom, kosovski mafijaš ili pak policajac. U Italiji često glumim balkanca, a u Hrvatskoj Talijana!
Da, a tu ima i još toga – agent, sjena Drakule, pa čak i renesansni plesač. Koja ti je uloga bila najdraža, najmanje draga, najzahtjevnija?
Kada dobiješ ulogu, uvijek imaš osjećaj da to radiš prvi put, tako ja to vidim. Jednostavno je previše varijabli u igri – drugi lik, druga priča, drugi redatelj. Bilo je zahtjevnijih uloga od drugih, no to često ovisi o načinu na koji se snimaju scene. Recimo, taj je kosovski mafijaš bio lik koji se u filmu pojavljuje četiri ili pet puta, a sve su scene snimljene u jednom danu. Tog je dana, dakle, sve bilo prilagođeno meni, kao da glumim glavnog, a ne sporednog lika. Iako se u filmu moj lik pojavljuje i na početku, i u sredini, i na kraju, ja sam tog dana morao odglumiti svako to njegovo pojavljivanje, računati na razvoj lika kroz film, a sve uz dodatan pritisak – vremensko ograničenje. S druge strane, to ipak ostaje sporedan lik, manje je bitan u cjelokupnoj priči, zbog čega ni redatelj neće iziskivati da svi kadrovi budu savršeni, znajući da će fokus ipak biti na glavnom liku.
Tvoja je prva uloga bila u talijanskom filmu Rosso Istria (2018), koji negativno prikazuje partizane, zbog čega je na ovim prostorima podigao mnogo prašine. Tema te se i osobno dotiče – tvoj je otac bio Talijan, majka Jugoslavenka. Jedan ti je djed bio partizan, a baka s tatine strane esule, odnosno jedna od mnogih Talijana koji su iz Istre protjerani u Italiju. Kakav je osjećaj bio debitirati u filmskoj industriji s ovakvim, politički osjetljivim filmom?
Da, nije mi bilo svejedno, ali možda je tako trebalo biti. Prije svega, danas sam zahvalan što sam uopće dobio ulogu, bio je to prijeko potreban vjetar u leđa. Bio je to i moj prvi casting i prvi dodir s filmskim ambijentom. Ja sam im tamo rekao da sam glumac, a oni su mi povjerovali, odradio sam intervju i casting te dobio ulogu. Kasnije je film zaista izazvao puno negativnih reakcija, umiješala se politika, a ja ne volim da se ona križa s umjetnošću. Na kraju sam se udaljio od svega toga, ali sam danas zahvalan i počašćen što sam u svom prvom filmu mogao surađivati s velikanima poput Franca Nera i Geraldine Chaplin te upoznati divne ljude i profesionalce s kojima i danas surađujem i s kojima sam ostao u dobrim odnosima.
Kakva je tvoja veza s Porečom danas? Planiraš li se vratiti?
Iz Poreča sam otišao kada sam završio srednju školu. Osim što sam krenuo na faks, otišao sam i zbog financijske situacije u obitelji. Dobro smo živjeli, a onda smo preko noći izgubili sve. Došli su dugovi i bankrot, morali smo prodati sve što smo imali i snaći se. Nešto kao u onoj židovskoj kletvi, „dao Bog da imao pa nemao“. Ali, sve mi je to pomoglo da postanem ono što jesam danas, da ojačam i osvijestim se. Naučio sam da se moram boriti i izboriti za sebe i svoje drage. U Istru i Poreč se uvijek rado vraćam, za mene je to jednostavno dom. Ovdje i dalje imam ekipu s kojom se rado družim. Volim s njima i drugim Šajetama otići na Veli Jože i pogledati utakmicu Jadrana. Ne sumnjam da ću se jednog dana tu vratiti za stalno. Nakon što se profesionalno ostvarim (a možda i prije!), želja mi je kupiti kuću negdje u Istri i provesti tamo ostatak života.
Osim u filmovima, često se pojavljuješ i u serijama i reklamama. Kakve su razlike kod snimanja jednih, drugih ili trećih?
Sada mi je sve to gotovo isto. Dobro, nije baš, ali shvatio sam kako stvari funkcioniraju i koji pristup primijeniti. Kod reklama imaš jako malo vremena, a moraš jako puno toga snimiti. To najčešće uključuje i višestruko presvlačenje i promjene lokacija kroz dan. Također, u reklamama često nema dijaloga, zbog čega je glumac dužan izraziti se pogledom ili kroz facijalne ekspresije i gestikulacije. Kod serije nema baš tolikog vremenskog pritiska, najčešće imaš više vremena za pripremu, što je još više slučaj kod filma. Osim ako ti uloga nije ponuđena u zadnji čas, pa uskočiš kao zamjena. Znalo se i to dogoditi – jednom su mi javili da nisam dobio ulogu, a zatim su me nazvali mjesec i po nakon što je snimanje započelo i pitali mogu li uskočiti. Zato i je važno biti dostupan i biti fleksibilan.
Paralelno radiš na filmovima u Italiji i u Hrvatskoj. Gdje ima više posla?
Ja sam od početka odlazio na audicije u obje zemlje. U Hrvatskoj sam suradnju počeo sa Bulajićem, a pomogla mi je i jedna reklama koju sam snimio za svjetsko rukometno prvenstvo, u kojoj se pojavljujem s Ivanom Balićem. Tu su i reklame za Subway, namijenjena stranom tržištu, za Adez i za Dorinu. To mi je i pružilo priliku da kasnije glumim u serijama i sapunicama na HRT-u i Novoj TV, premda sam kod nas redatelje najviše upoznao na snimanju reklama. Dogodilo se i to da se u Hrvatskoj počela sve više snimati Italija, s obzirom da je talijanskim produkcijama jeftinije snimati kod nas. Tu su mi puno pomogli znanje talijanskog te izgled. Imao sam sreće da sam dosta radio i u stranim produkcijama, što je drugačije, jer one imaju puno veća sredstva, dok kod domaćih taj manjak ponekad iziskuje improvizaciju, dozu genijalnosti pomoću koje se problem rješava, što i jest magija ove umjetnosti. Volim raditi internacionalne projekte koliko i domaće, istinski se vežem za svaku ulogu i jednostavno obožavam svoj posao i zahvalan sam što ga mogu raditi.
Osim što glumiš, često na setu imaš i druge zadatke – radiš na audicijama, produkciji i scenografiji. Zanimaju te i drugi aspekti filma?
Općenito želim stalno biti u pokretu, ne volim prazan hod. To što sam bio spreman raditi bilo što na setu mi je jako pomoglo u početku, a pomaže i danas. Dogodi ti se da povežeš nekoliko uloga, a onda po nekoliko mjeseci nemaš angažman. U tim bi slučajevima, kada recimo ne bih dobio neku ulogu, uvijek pokušao raditi na setu, u scenografiji ili u produkciji. Često se zna dogoditi da na jednom setu i radim i glumim. To dovodi do zanimljivih anegdota - ujutro radim kao vozač glumcima, imam nadređenog koji me oslovljava s „mali”, a drugi dan snimam neku scenu, pa netko drugi dolazi autom po mene i na setu mi se obraćaju s „gospodin Scarpa”! Jednom sam, na filmu „Non odiare“ s Alessandrom Gassmanom, i glumio i radio na scenografiji. Nakon što sam odradio snimanje, sljedeće dane sam uskočio i kao pomoćnik na setu. U jednom trenutku, dok sam s kolegom micao jedan kauč s filma, prolazi redatelj filma i u nedoumici me pita: „Antonio, cosa fai?“.
Još je i bolji način na koji sam za taj film uopće dobio ulogu: preko jedne agencije, s kojom inače surađujem, radio sam na castingu, odnosno odabiru glumaca. Kandidati za određenu ulogu bi čitali svoj dio dijaloga, a ja bih čitao dio njihovog sugovornika. Na kraju audicije, i nakon što sam te tekstove izrecitirao bezbroj puta i već ih znao napamet, redatelj mi je prišao i jednostavno rekao da jednu od tih uloga dodjeljuje – meni! U svakom slučaju, zanimaju me razni aspekti filma i jednog bih se dana volio i sam okušati u režiji i produkciji.
Pala mi je na pamet još jedna tvoja osobina. Na fakultetu nikada nisi imao mobitel, a općenito si zazirao od tehnologije i društvenih mreža. Dan danas se sjećam kako si sa sobom uvijek nosio list papira s brojevima telefona, a ljude si zvao s telefonske govornice. Danas je glumcima nemoguće tako živjeti – moraju stalno biti dostupni i konstantno se promovirati na raznim društvenim mrežama. Kako se nosiš s tim?
Da, marketing i promocija su danas – reći ću, nažalost – esencijalni. To što si rekao, ja sam bio tip koji brojeve telefona ima zapisane na papiru ili ih memorira u glavi. I mogu ti reći da sam bio sretan. Sve sam radio po starom sistemu – kada bi mi netko trebao, spustio bih se u grad da dođem do telefonske govornice ili razmišljao hoću li tu osobu naći u kafiću, razmišljajući gdje obično ispija kavu. Vodio sam se instinktom, pa se često znalo dogoditi da tu osobu sretnem još i prije nego ju nazovem. Osjećam da su mi društvene mreže dosta zatomile taj instinkt, no ako se želim baviti ovim poslom jednostavno ne mogu bez njih. Ja na njima moram konstantno pokazivati ljudima ono što radim, odnosno što snimam. Ali samo to. Ne mislim ljudima otkrivati svoj privatni život ili objavljivati slike pjata pašte kojeg sam uslikao prije jela. I ovako se dovoljno mučim s tim objavama. Za jedan običan post znam potrošit sat, a ponekad i sat i po! To budu prave borbe, nećkanja, je dobro, nije dobro, ova slika ili ona, da stavim ovaj ili onaj tag. Planiram pronaći nekog tko će to raditi za mene jer je meni to preteško!
U ovih si pet godina radio na preko dvadeset filmskih projekata, od kojih neki i dalje moraju izaći. Za kraj nam reci o kojim se filmovima radi.
U posljednje sam vrijeme pojačao suradnju s domaćim redateljima, što mi je iznimno drago. Nedavno sam radio na filmu Pelikan Filipa Herakovića , Pula, prvom dugometražnom filmu Andreja Korovljeva. Tu je i strana produkcija s filmovima „Unbound evil“ i „Hitman's wife's bodyguard“ te serija „The Ipcress file“. Od talijanske sam produkcije nedavno radio na dva filma, kultnom Diaboliku i akcijskoj komediji Robbing Mussolini, koji će uskoro biti dostupan na Netflixu. To je trenutno to, barem što se tiče sadašnjeg trenutka. A hoće li me netko nazvati za deset minuta i ponuditi mi casting i angažman, tko zna. U slučaju da se to ne dogodi, barem znam gdje ću biti, na Velom Joži sa Šajetama, bodreći Jadran!
