Nato bombe ostaju kraj Vrsara i Savudrije - tamo gdje su ih neiskorištene odbacili NATO avioni

Najstariji američki nosač zrakoplova »Enterprise« s pogonom na osam nuklearnih reaktora, jučer je završio svoju posjetu Splitu. Domaći mediji taj su posjet uglavnom popratili hvalospjevima i divljenjem. Ni nevladine udruge, ekološke i one druge, nisu se baš upinjale prosvjedovati protiv nuklearca, kako to čine njihovi kolege u nekim drugim zemljama. Možda i stoga što su uglavnom financirane iz američkih fondacija. Na palubama nosača brojnim Hornetima F-18 divili su se svi, političari, novinari, fotografirali se s njima s osmijehom na licu. Tek tu i tamo netko bi se sjetio nemjerljive morbidnosti sadržane u divljenju tim ubilačkim strojevima, od kojih svaki na duši ima tisuće uglavnom nevinih žrtava. Jedan od rijetkih koji je »Entreprise« pred splitskom lukom pogledao tim očima bio je prof. dr. Nikola Visković.

- Dakle, to je doista jedna militaristička klika, izvanpravna zločinačka skupina koja neprestano pravi zločine širom svijeta, od Vijetnama do Iraka i Guantanama. Taj je brod sudjelovao u ratnom zločinu u Vijetnamu, bombardirajući vijetnamski živalj, gdje su »pobrali« milijun i pol žrtava... O tome nitko ovdje ne govori, već ga slavimo!?, uzaludno je pokušao dr. Visković prizvati pameti one kojima je lakše ne misliti.

Lokacije

Malo tko se prisjetio činjenice da je »Enterprise« sudjelovao i u ratnim operacijama na prostorima bivše Jugoslavije. A kad smo se već prisjetili tih događanja, neizostavno treba spomenuti da, osim radioaktivnosti koja uvijek prijeti s te »kante stare 40 godina s osam "Černobila" na sebi«, kako je rekao dr. Visković, Jadranu i dalje prijete u njega potopljeno streljivo s istog tog nosača, odnosno aviona kojima je on utočište.

Naime, nakon bombardiranja Srbije 1999. godine, vraćajući se na nosače aviona i u NATO bazu Aviano u Italiji, saveznički leteći »smrtonosci«, radi vlastite su sigurnosti prije slijetanja neiskorištene projektile bacali u Jadran. Prema pouzdanim izvorima, odlagališta neeksplodiranog streljiva u Jadranu nalaze se na nekoliko mjesta. Na jugu Jadrana, jedno od njih je u crnogorskom dijelu mora, zapadno od Budve, a sva ostala su u našem Zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu: jedno u neposrednoj blizini otoka Jabuke, drugo zapadno od Dugog otoka, treće zapadno od Vrsara i četvrto 20-30 kilometara zapadno od Savudrije.

Balkanski sindrom

S obzirom da »bombardiranje« jadranskog podmorja i dalje prekriva službeni veo tajne, s pravom je sumnjati da su među tim bombama i one s osiromašenim uranom. Što će biti kada takve bombe »procure«? Za ribare možda neće biti opasnosti, ali onima kojima budu prodavali ribu, mogle bi od radijacije i uši zasvijetliti u mraku!

Strah za takvo što potpuno je opravdan. Nakon bombardiranja Kosova i drugih lokacija u bivšoj Jugoslaviji, i danas umiru talijanski vojnici iz, u to vrijeme tamo raspoređenog, korpusa NATO snaga. Umrlo ih je pedesetak, a još deset puta toliko ih je oboljelo od tzv. »balkanskog sindroma«, odnosno Hodgkinsove bolesti. Sreća je u toj nesreći da, upravo zahvaljujući smrti talijanskih vojnika, smrtonosno smeće zapadnoga vojnog saveza u Jadranu, unatoč nastojanjima političara, nije palo u zaborav.

Naši političari o toj temi i dalje nerado, ili uopće ne zbore! Od njih se može čuti - ta je tema opasna za naš turizam! Taj stav podsjeća na one koji se nakon Hirošime nisu bojali radijacije, jer je bila »nevidljiva«. Sve dok je nisu »ugledali«! No, baš zato što je turizam jedna od naših osnovnih gospodarskih uzdanica, vrijeme bi bilo za konačni obračun s eksplozivom u podmorju Jadrana. Turističkoj konkurenciji s Mediterana, pa čak i Talijanima kojima te bombe prijete kao i nama, možda i odgovara sadašnja stalna opasanost kojom mogu odvraćati turiste od naše strane Jadrana. Oni, zasigurno, guštaju i kada »Enterprise« posjeti Split.

Šutnja

Kako od naših političara nije moguće dobiti suvisle odgovore na pitanja o opasnostima s dna Jadrana, pokušali smo ih dobiti iz vojnih izvora. No, zbog zakonske podređenosti politici, i tamo vlada službena šutnja. Ipak, evo mišljenja anonimnog, ali pouzdanog visokopozicioniranog vojnog izvora o »skladištenju« neiskorištenog eksplozivnog tereta.

- Nekoliko je lokacija na koje je ispuštan takav teret. Smatram da te lokacije ne predstavljaju stvarnu opasnost za turizam, a odbačeno naoružanje potencijalno je veća opasnost pri pokušaju bušenja nalazišta nafte i plina u sjevernom Jadranu. Pitanje je - vaditi to, ili ne? Na manjim dubinama dostupnim roniocima vađenje se može pokušati, ali uvijek uz opasnost gubljenja života jer su to najvjerojatnije bile bombe s upaljačima. Bomba punjena trotilom bez upaljača je praktički bezopasna. Opasni su upaljači. U borbenim akcijama na bombe se stavljaju upaljači, pa se NATO-ovi piloti vjerojatno nisu usuđivali slijetati u baze s neiskorištenim arsenalom, nego su bombe ispuštali u more. Vađenje s velikih dubina predstavljalo bi strahovite troškove. To moraju biti specijalne podmornice za dubine od 600 do tisuću metara. Izvjesna opasnost od tih bombi postoji i za koćarice, ali s obzirom na dubine, pri eventualnoj eksploziji koćarica ne bi trebala doći u opasnost. Nadam se da među odbačenim streljivom nije bilo i onoga s osiromašenim uranom, kao ni kemijsko-biološkog oružja. Osiromašeni uran, koliko mi je poznato, koristio se jedino u 20-milimetarskom topničkom streljivu, kako bi imalo veću masu, budući da je uran mnogo teži od olova, pa se time dobiva veća probojna moć. S njim avioni slijeću bez problema, pa ga zasigurno nisu ispucavali prije slijetanja. U svakom slučaju, bilo bi dobro organizirati neki stručni okrugli stol, kako bi se razjasnile eventualne opasnosti, kaže naš izvor.