Logo - www-parentium.eu

Obiteljsko nasilje: ima batina - nema batina. Jesu li novinari veći nasilnici od počinitelja?

29.06.2006. Autor: D. Požarić

U današnjem «Glasu Istre» izašao je komentar novinarke S. Matejčić kojeg bih supotpisao bez trunke premišljanja. Bila je vijest koju su mediji objavili jer im je to posao. Bilo je nasilje a krivci ispadaju - novinari, što je grozno!

Iako je naša redakcija prva objavila vijest o nasilničkom ponašanju u domu porečkog dozapovjednika Policije, demanti njegove supruge je, vjerojatno radi toga što «Glas Istre» dopire do većeg broja istarskih domaćinstava, dobila samo redakcija tog dnevnika. Mi ga nismo dobili pa ga nismo ni objavili, no sadržaj demantija je takav da se čovjek doista mora upitati kakvo je to društvo u kom se netko mora pravdati radi iznošenja istinitih činjenica? No, kako u demantiju stoji da su mediji vijest o tome objavili već u petak, sasvim se sigurno odnosi i na našu redakciju koja je priču objavila nekoliko dana prije drugih medija pa zato i nastaje ovaj komentar.

Naravno da nikome nije ugodno pojaviti se u takvom kontekstu na stranicama tiska i internetskim stranicama, no, obiteljsko nasilje je pojava koja u našim uvjetima uzima velikog maha te se prema njoj treba prestati ponašati kao prema «sramoti»: treba je prokazati, glasno i jasno obilježiti krivca, a naročito bi važan posao trebao biti kriminalizacija obiteljskog nasilja: potpuno je besmisleno da tako devijantno i opasno ponašanje biva sankcionirano kao obično džeparenje na tržnici, s time što poneki džepar završi u zatvoru dok se nasilnike najčešće osuđuje uvjetno.

Da nema događaja - ne bi bilo ni vijesti. Da nije bilo batina - ne bi bilo ni prijave, prekršajni sud ne bi brzopotezno odredio mjeru, ne bi bilo udaljavanja sa posla i ne bi se javljali socijalni radnici. Suludo je, dakle, medije optuživati «da su gladni afera»: među medijima postoji utakmica u kojoj svatko do informacija nastoji doći prvi i objaviti je prvi. No, ta utakmica stvara konkurenciju koja je dobra za svakoga, a naročito za čitatelja kojem su vijesti namijenjene. Ne želim ovdje lupetati o tome kako je ta utakmica uvijek fer i kako su objavljene informacije uvijek istinite, no kad vam Policija na svako pitanje zalupi vrata pred nosom, kad skriva podatke kao zmija noge, moguće je da dođe do greške. Ali nikako generalno zlonamjerne. Možete pojedini medij ili novinara optužiti za pristranost ali nikako to ne možete napraviti na konkretnom primjeru nasilja jačega nad slabijim.

Interes je zajednice da se kriminalci, nasilnici i druge osobe devijatnog ponašanja otkriju i kazne. Interes je policije (sa kojom naša redakcija inače odlično surađuje, iako uvijek može bolje) da se ogradi od takvih osoba kako se težak i odgovoran posao policijskih djelatnika ne bi srozavao radi nekih «mangupa» i «macho muškaraca». Naposlijetku, interes je građana da o svemu tome budu korektno i točno informirani, a to je i njihovo pravo.

I zato cijenim da je novinarka «Glasa Istre» potpuno u pravu kad kaže sljedeće:

Kada je pripadnik policije glavni negativac u priči o obiteljskom nasilju u kojoj su povrijeđene supruga i malodobna kći, a njegovi kolege u policiji tu informaciju ne daju novinarima na redovnoj konferenciji za novinare na kojoj se izvještava o kradljivcima pršuta i kobasica, normalno je pitati nije li u našem društvu macho kultura jača od zakona.

Policija je neiznošenje vijesti o svom kolegi argumentirala potrebom da se zaštiti malodobna žrtva i to još potkrijepila i člankom Zakona o policiji. Kako šutnja može zaštititi žrtvu? Tko je pomiješao lončiće i tko štiti nasilnika? Nije li očito? Nasilničkim ponašanjem otac ugrožava svoju djecu, a nastavljaju ih ugrožavati svi koji o tome šute ili pokušavaju umanjiti učinke. Uostalom, zašto bi nasilni otac ostao anoniman ako radi u policiji ili vojsci, dok se uredno iznose podaci o svim ostalim nasilnicima? Policija je prva karika u lancu sustava suzbijanja nasilja, pa i onoga u obitelji. Od policajca koji izađe na poziv u slučaju obiteljskog nasilja žrtva bi trebala dobiti zaštitu i to bez odlaganja. Tako bi trebao postupiti svaki čovjek, a prvenstveno policajac kojemu je dužnost brinuti o sigurnosti građana. A ako taj policajac drži figu u džepu dok se odaziva pozivu zbog nasilja u obitelji, unaprijed odlučujući da će sudionike prijaviti za narušavanje javnog reda i mira, jer misli da je zapravo odgojno dobro i zdravo svako toliko udariti ženu, onda nije riječ samo o zanemarivanju zakona nego o mnogo ozbiljnijem problemu.

Koliko ozbiljnom zna malodobno dijete koje je ostalo iza ubijene žene pred domom u Nazorovoj u Zagrebu i još mnoga djeca i obitelji žena koje su ubili njihovi muževi ili partneri posljednjih godina. Policija je prva koja u slučajevima nasilja intervenira i posljednja koja bi o njima trebala šutjeti, makar se radilo o njihovom kolegi, ili unatoč tome. Kažu da treba pomesti najprije ispred svog praga. Isto vrijedi pogotovo za policiju, jer nasilnik je nasilnik – danas u četiri zida vlastitog doma, sutra na javnom mjestu ili obrnuto. Dok ne bude jasno da macho kultura nije prihvatljiva, ona će ostati izvan zakona, a supruge i djeca žrtve nasilnika šutjet će i trpjeti dok neka od njih ne završi s metkom u glavi na ulici, pred nekim vratima ili u sudnici.

A sustav bi trebao ići i korak dalje u slučajevima kada su vinovnici nasilja osobe iz sustava, one kojima su oružje i status čuvara reda dio dnevne odjeće. Ako je policajac kažnjen za obiteljsko nasilje, a njegova supruga demantira priču iz novina, tvrdeći da se »nije dogodilo ništa tako senzacionalno kao što novinarka tvrdi«, premda je nasilja bilo, očito je da je i žrtvi nasilja neophodan psihološki tretman. Pokušavajući umanjiti težinu događaja, bez obzira iz kojih pobuda ili zbog kakvih pritisaka, ta žena ne dovodi samo sebe u opasnu situaciju, nego i svoju djecu. Odraslog čovjeka teško je zaštititi od njega samoga, ako on to ne želi, ali sustav (a ne novinari) bi morao štititi malodobnu djecu, ako to roditelji ne znaju ili ne žele, da ne bi sutra, kao odrasle osobe, smatrali da moraju trpjeti dok tuku, kako je trpjela njihova majka, odnosno da je normalno da povremeno udare partnericu jer je tako činio i njihov otac. Što rade centri za socijalnu skrb, liječnici, nastavnici i školski psiholozi, prijatelji i rođaci?